Укупно приказа странице

петак, 31. март 2017.

Nada Petrović / Disanje



Disanje

I kada noć
i kada dan
i kada udah
i kada izdah
dišem tvoju bol
i bol mi diše za vratom
da se vratim u san
da se vratim u svetlost
a svud je mrak

Nada Petrović


четвртак, 30. март 2017.

Nada Petrović / Dunđer-operativac-pesnik-pisac



Dunđer-operativac-pesnik-pisac

Nikada nisam imala vremena da idem na književne večeri. Rad na gradilištu od 6.30 do 17.30 skoro svakog bogovetnog dana oduzimao mi je mogućnost i svoje dvorište po danu da vidim, a kamo li da idem negde gde je srcu milo. Najčešće sam pravila hijerarhiju prioriteta koja je pisanje ostavljala za noć, a čitanje dok čekam autobus ili dok autobusom putujem. Pomalo sam se stidela kada je trebalo sa komšinicama da razgovaram. Nisam umela da se uključim u njihovu priču o Kasandri, Ljovisni, Sulejmanu. Još više me je bilo stid kada bih pisce sretala. Pominjali su nova izdanja i neka imena za koje nisam nikada čula, a kamo li ih videla. Neka od tih imena sam kasnije viđala otštampana na koricama knjiga koje se prodaju na kioscima. Ali, najveći stid sam osetila jednom kada su u jednoj osnovnoj školi proslavljali godišnjicu, pa me gosti pozvali da budem njihov gost, makar u prolazu da se upoznamo, vidimo, reč - dve da progovorimo. Bilo mi je neprijatno, što im naravno nisam rekla, nisam im ni pominjala da me organizatori, moji kragujevčani, nisu pozvali.  Sve sam to beograđanima-gostima prećutala izvlačeći se na nemanje vremena. Baš u tom trenutku je kolega ušao u kancelariju, čuo deo mog govora, poverovao da želim da idem, glasno ponudio da me zameni tih sat-dva. Toliko je glasno rekao da je onaj sa druge strane telefonske žice to čuo. Znači više nisam imala opravdanje, progutala sam nelagodnost i pristala na viđenje i upoznavanje.
Određenog dana sam na određeno mesto stigla nekih petnaestak minuta pre početka predstave. Od beograđana- gostiju, samo sam jednog znala, ali to je bilo dovoljno. Upoznao me sa svima. I sad dolazimo do najvažnijeg. Tada je i organizator prišao da se pozdravi sa mnom, usput dovoljno glasno govoreći: „Čija li je ona ljubavnica.“. Stajali smo svi zabezeknuti. Niko ni reč. A i šta reći? Šta? Oterati ga u...??? Upsss... Ne ide... Ništa od onoga što mi je bilo na vrh jezika nisam progovorila. Oblila me rumen pa sam ličila na bulku naspram bele bluze koju sam na sebi imala. Ubrzo je predstava krenula i ja sam se smestila u zadnji red, verujući da mi je to poslednji put da se bilo gde na promocijama pojavim. Ali život ide dalje. Neprijatnosti treba zaboraviti da nas ne truju svojim otrovom.
I... Zaboravila bih ja to za ovolike godine, da me taj organizator-pesnik nije uporno podsećao. Naime, sedam sledećih susreta u sedam sledećih godina je uvek i iznova tražio da nas upoznaju oni s kojima sam stajala. I opet, i to mu nisam uzela za zlo, pa ja se retko viđam na promocijama, samoj sebi sam uporno ponavljala... Ali, pre jedno dve tri godine dok sam bila u društvu pisca dobitnika najveće književne nagrade, eto ti ga on, sa osmehom obešenim na oba uva, ide raširenih ruku ko da sam mu rod rođeni, sa daljine viče: Gde si Nale?... Gle, majku mu, sad mi i pomoćni nadimak zna, a do juče ko da me očima nikad nije video – leti meni kao ping-pong loptica po mislima. I taman da nešto kažem on se okrenu slavodobitniku, predstavi se, istrkeljisa silne funkcije koje ima i rukopise koje sprema.  U to zazvoni telefon mom drugaru, on se izvinu i ode u stranu da se javi, a moj vajni prijatelj, jer tako se maločas predstavio, okrenu se na peti i skoro trčeći ode, kao da mu je pripelo.

I... Ovde nije kraj. Prošle godine opet sretoh đetića i gle čuda, opet me ne poznaje niti se javlja. „Selektivno pamćenje i selektivni zaborav“, šapnu prijateljica koja je upoznata sa celom pričom. Samo sam se nasmejala, ni reč nisam rekla... A i šta reći? Šta da kaže dunđer-operativac-pesnik-pisac? Šta?


                                              Nada Petrović


Нада Петровић / Грађевинац на промоцији




Грађевинац на промоцији


Две три године пре бомбардовања Србије радила сам на градилишту „Нове пошта“ у Крагујевцу... Говорили су да је у том тренутку то највећа инвестиција на Балкану а међу највећим у Европи... Једном сам поменула да је тих дана све што имамо и поседујемо највеће, на шта су ме они који су то чули засули погрдним речима... Касније сам навикла да такве ствари не говорим пред мушкарцима, а још касније одвикла сам се да о тим темама говорим и пред женама...
Седела сам сатима у контејнеру у ком је било десетак степени више или мање него напољу, тако да сам лети била као у релни, а зими као у замрзивачу у ком је термостат подешен на најјаче... Неколико пута дневно сам излазила да  попишем одрађено, да измерим и премерим, да проверим... Блато се подразумевало, као и туцаник на прилазима, као и бунтови арматуре и гомиле оплате око објекта... Е то што се подразумевало натерало ме је да са високих штикли улетим у цокуле, да ми фармерке буду обавезне, да су џемпери дугачки скоро до колена...
Од јутра до мрака на градилишту, без дана одмора, без могућности да било где одем, а да се осећам добро у тој гардероби... И због тог неосећања доброга пропустала сам све што се могло пропустити, од концерата, предавања, па све до промоција... Међутим, одлучим једном да ипак одем... Долазио је познати писац из метрополе  који ми је неколико месеци пре тога узео рукопис да напише рецензију за збирку песама...


Стигнем скоро сат раније у салу, седнем у трећи ред од позади... Набацим преко колена ранчић, оно врата ставим неку бижутерију која је личила на упредене сребрне ланце са куглицама, у ствари није само личила него би ретко ко могао да препозна да није оргинал... Намажем благо, најблаже што може кармин, очешљам косу која је падала преко рамена, па је мало растршим да не буде под конац... Саму себе убедим да нисам упадљива... Али врага нисам... Наиђоше неке фине госпоје чији су само шешири били скупљи од моје целокупне гардеробе... Ма што наиђоше ни по белаја, но не хтедоше да седну на једина празна седишта којима сам била окружена... Дошаптавале су се, мрштиле, очима показивале на мене, коментарисале како ми ту није место, како се у фармеркама само клошари појављују и то онда када хоће да се огреју...
Направила сам се да не чујем... Разбашкарила преко два седишта, у ствари на једном сам била ја, на другом мој ранац, а касније сам извадила и роковник где сам уписивала све и свашта, од требовања за посао до забелешки за своја писанија и на трећу столицу ставила...
Нисам могла да видим, али сам осећала њихов шок када ме је писац због ког је промоција организована, загрлио и честитао на одличној књизи, дајући ми потписан оргинал рецензије... Успут је позивао своје госте да ме упознају и скоро наредио да не одем пре него што седнемо негде и уз кафу се испричамо...

Шта је даље било ма није то толико важно да би се сада о томе распредало... А сетих се овог дана само из једног јединог разлога и то зато што сам јутрос на yutube-у чула неку госпоју која коментарише како су они са иштопованим гаћама необразовани... Баш сам се слатко насмејала јер ме је подсетила на једну од оних напирлитаних која је стајала све док је промоција трајала и успут цупкала у штиклама као да на ексерима тарабашима стоји...


                                                                          Нада Петровић 



среда, 29. март 2017.

Томислав Милошевић / Поноћни интермецо



Поноћни интермецо

Крајичак ноћи пред надошлом хладноћом
сакрио се у мојој соби
и тишина из истог разлога
потајно се укотвила на истом месту

на једном лежају распоредио сам
тежину својих година и мисли
које неконтролисано отичу
понекад бесмисено дају се у бекство

на другом моја унука Ања
у перјаном гнезду снова и облацима детињства
дахом своје чистоте истерује ноћне демоне
из собе која чулно мирише на поезију

у четвороуглом полумраку никад усамљен
мој радни сто прекривен књигама
које и ноћу живе у сну ми рецитују
Нивка Николића Наду Петровић Милорада Калезића

пролазе они ноћас и друге путеве
остављају боје својих трагова у времену
да им будућност не пропусти забораву
дела која им више нико не може одузети.

                               Томислав Милошевић

     ( Песма је из књиге „Прозор с погледом“)


уторак, 28. март 2017.

Milan Đurašinović / Poezija u igri privida i suština


Recenzija za knjigu „Divlja trava“... Pesnik i književni kritičar Milan Đurašinović


Poezija u igri privida i suština

Povodom pesničke zbirke „Dodiri“ Nade Petrović izneto je mišljenje koje se aktuelizuje upravo s pojavom njene nove knjige „Divlja trava“ kao verodostojna ocena da pesnikinjino delo ne ide sa konvencionalnim tokovima savremenog pesništva. Ono se ne upoređuje sa ovovremenim pesničkim naraštajem ne zbog odsustva modernog senzibiliteta, već po svojevrsnom insistiranju i istrajavanju na formulama mitskog i obrednog izražavanja ličnog osećanja života i opšteg iskustva. Po svojoj prirodi intimistička i ženstvena ova poezija podrazumeva poseban svet i senzibilitet sa tajnama i zagonetkama za čije otvaranje ne važe standardni ključevi poimanja.
Nada Petrović je pesnikinja koja ide izabranim putem, mimo magistralnih pravaca savremene poezije. U tom svom opredeljenju ona podiže orginalnu tvorevinu, jezički utemeljenu, impresivnu i sa značenjskom vertikalom. Njenu poeziju ispunjava najčistija osećajnost, svojstvena posebno ženi, i tek oštra misao i delikatna osećajnost zajedno čine veliku individualnost ove poezije.Uz to, poezija u ovom književnom delu je čista do spontanosti i odlikuje je, naročito, velika dubina i neposrednost. Ovde je na delu pejzažna lirika i poezija iskonskih osećanja, magije, čaranja, idile, ali i rezignacije i paradoksa postojanja. Penikinja, kako bi rekao Česlav Miloš u jednoj pesmi, „ne srami se običaja naših zavičaja“, nego, naprotiv, poseže za obrednim i prvobitnim oblicima pevanja i rezonovanja. Ona diskretno, po svom unutrašnjem pravu, istražuje mitska bića i senovita mesta, začarane prostore i dela drevnih veštaka, antropologiju prošlosti i čovekovu psihologiju danas.
Premda je njena poezija onirički elementarna, hipersenzitivna, pitoreskna i plastična u detaljima, ona uspeva da ljudsku sudbinu i suštinu sažme u jasne slike i znakove, oblike i imena koji ostaju da se prepoznaju i izdvajaju mimo drugih postulata i pesničkih ostvarenja.
Može se sa sigurnošću tvrditi da su san i imaginacija  sa psihološkim arhetipom izvestni podsticaj jednog jedinstvenog zvuka koji nose sve pesme Nade Petrović. Otud njihova metafizičnost i lišenost svake poze i konvencionalnog lirskog štimunga. Nada Petrović po  književnoj poetici pripada krugu i redu pesnika koji drže do tradicije i baštine. A baština je, u biti neprekinuta veza koja postoji između ljudske jedinke i transcedetalnog sveta. Na toj relaciji poetesa dolazi do obilja umotvorina na tragu slovenskog i srpskog predanja. Naime, pesnikinja u nedostatku konačnih odgovora na pitanje „ko smo, odakle smo i kuda idemo“ koristi se mudrošću najstarijih podataka, ali tako što tu retku mitologemu dalje oplemenjuje svojim iskustvom. U ovim pesmama pesnikinja učestvuje u večnoj igri privida i suština često sa naglim upadima u divlju zbilju, tradicionalni stereotip ili folklornu fantastiku.
Pesnički senzibilitet superioran intelektualnom akademizmu, duhovnu radoznalost zadovoljava lepotom reči retkih oimpresija i asocijacija, mitskih figura i neodgonetnutnutih metafora.
U pesmi „Suva munja“, odveć karakterističnoj za pesnikinjino delo, lirska junakinja svoj tegobni položaj i životnu ugroženost prepoznaje u napadu „smuka“ što je „ odozgo crn, po trbuhu žut“, koji „ suvu munju u nedrima oko rebara uvija“, dok ona ispija „zadnju kap njegovog otrova koji leči i leka koji ubija“. I dalje slično navedenim stihovima u „Nadnici“, „Tamnici“, „Brodu“, „Ljusci“, „Kalemljenoj suzi“ i nizu  drugih pesama odvija se dramatični sukob između pesničkog subjekta i sila sveta, svesti i instinkta, smisla i besmisla.
Jezik stvarnosti i fantastike i jezik poezije prožimaju se u stihovima Nade Petrović obrazujući na taj način mnogostruke planove pesme i istovremeno otvarajući njenu enigmatsku višeznačnost. Pesme u knjizi „Divlja trava“ nastaju u postupcima simbolizacije figura i bića i literlizacije realnosti i pokazuju da je Nada Petrović bitna pesnikinja egzistencijalne strepnje i metafizičke prazmine u savremenoj poeziji.


                                                 Milan Đurašinović... 2004. godina. 


понедељак, 27. март 2017.

Nada Petrović / Pakovanje kofera



Pakovanje kofera

Ćute i trpe do pucanja
pre pakovanja kofera
onda zbijaju i kolenom pritiskaju
prošlost, sadašnjost, budućnost,
motre u juče i sutra, a ne vide ništa
no žudnim smehom bude izvore
za bore na obrazima da ne budu suve
dok ruke mašu kao skršena krila vetenjača
dok se naginju i posmatraju otkud i kuda
vidokrug beži u reči zabeležene
u uvalice izoranog nebeskog svoda
u otiske svega sabijenog pod jezicima
u blagoslove, prokletstva i kletve
da imaju i mogu reč dve sa svakim
i utehu i podršku da bude i jeste
da razvežu čvorove na jezicima kad zapne
da otkoče oroz na slogovima
da samo sa sobom u teškoj zavadi
ćutnjom u sebi potkuju slutnju
da se galopom od njih udalji
da ih ne podseća na strahove
da neće imati ko da ih sretne
da im se obraduje kada i ako odluče
da se vrate i kofer raspakuju.

                                Nada Petrović

                              Fotografija je sa Pinteresa

Milijan Despotović / Odgurnute govore reči

Osvrt Milijana Despotovića


Odgurnute govore reči
Nada Petrović „ Igraači i igrčke“

Poezija stvara pesnika a pesnik je njen zapisivč, posvećenik dubokog uverenja „da se poezijom može osnažiti, rekonstruisati i sačuvati život“. Stečeno i isčezlo, ali i sputano, ima svoju paletu u poeziji što govori o prisustvu belega i ureza u vreme, vreme realnosti i fikcije. Uslovljeno je tako prisustvo i u drugim okolnostima kada „Igrači i igračke“, kako to poetički vidi Nada Petrović, rasklapaju realnosti čineći svet sasvim virtuelnim, pa se pesnikinja oseća „kao piun/ u rukama sudbine“. Da li samo sudbine?
„Igrači“ ( prvi ciklus) igraju igru i svi bi da postanu „veliki igrači“ a tu skarednu titulu ima samo jedan od njih, ostali postaju igračke nesvesni na početku šta ih čeka na kraju i da su početni horizonti samo ulaznica kojom se kreću ka „začaranom krugu“. To je taj „virtuelni svet“ u kome svi živimo u godinama koje su nam „pojeli skakavci“. Samo izgleda da ovi skakavci „žive“ duže od kornjača.
Ono što je vidno u poeziji nije uvek nama u običnom pogledu, zato poezija nastoji da kroz pesnika progovori i ukaže na „igrače iz senke“, na žonglere u „praznoj sceni“. Krajnji cilj, nesvesni cilj tih igrača je praznina, biti srećan u praznini je šizofreno stanje a to je, zapisaće pesnikinja Petrović, već „ neka druga priča“ kada osmeh „lagano umire“ pa u životu i poeziji sve postaje preozbiljno.
Kao i svaka predstava, tako i one virtuelne imaju svoju predpremijeru ( ciklus „Igre“) čija je poenta u ovoj sentenci: „Publika će dobiti predstavu koju zaslužuje“. Ovde pesnikinja ne isključuje, dakle, ni odgovornost „publike“, ali ta odgovornost se teško opire igračima iz senke koji stalno isturaju svoje naivne podanike kao izvršioce krvave igre:

Logika tu nema šta da traži
sve je osećanje i mastilo
-------------------------------
Putujemo u susret znanim
osećanjima gubitnika u pokušaju
da se približimo vremenu
u kom su snovi java koja će tek
sa našim nestajanjem i sama proći.

Ovde pesnikinja Nada Petrović otvara pitanje pravde kao ideje, je li ona dostupna ili nije, ili nam je dosuđen „rulet“ i „vosak u ušima“. Znamo da je ideja pravde vekovima građena i usađena u svest našeg naroda, rasla je iz dana u dan a usled dugotrajne nepravde koju su nam donosili osvajači, učesnici velike igre smrti. Zapravo, to je drsko „kockanje“ sa životima ljudi, ritual čija su pravila poznata i nepoznata, sve do prihvatanja igre u kojoj se žmurilo da bi „pre početka igre, gubili“. Tako su nas, kaže pesnikinja, „pretvorili u žetone“ i boje prepodobili svojim , izgubili smo svoje obeležje i moć da bar svoje slutnje tumačimo: „Igračke koje su nam doneli / sa kojima smo se igrali / i čiji su delovi razasuti / pod našim nogama, / ispod kože dlanova,/ u suzama, u očima, u grobovima.“
To je ta „prljava igra“koju pesnikinja vidi kao infantilnu. I kroz ironiju je unosi u poeziju, verujući da reči traju duže od leptira koji takođe nisu lišeni straha od lova i „sopstvene nemoći“. Ovde je „reč o nesvakidašnjem poetskom govoru, o jednoj odista osobenoj lirskoj liniji (...) pevanja koja ima duboke korene u našem bitisanju, knjiga nosi specifikum našeg narodnog govora, reč je o metaforama koje se danas ne čuju tako često u našem pevanju, sve pesme su iznad bilo kakve stereotipije (...) bez nje naša bi literatura bila siromašnija za jedan odista osoben poetski glas“.
I sami naslovi pesama u knjizi „Igrači i igračke“ prate niz elemenata igre koja je sve osim ige, oni stahovito ispisuju našu nesigunost, stah, neizvesnost, pitanje što se nešto zbiva i vodeći nas koz lavirinte pevanja, samo naizgled lavirinte, pesnikinja zapisuje očiglednu ali i previđenu stvarnost, sa čije brojanice otpadamo voljom vlasnika velikog laanca na kome smo nanizani kao „senke koje ćute“. Da li ćute? Ovo su pevanja, ovo su „reči odgurnute“ kako bi uspele, bar one, da preplivaju „velike vode“ i dokopaju se „lučine svesti“ jer na reči više niko ne obraća pažnju, veliki igrač se okomio na telesa, zver juri telesa a čovek reči doziva. Između ta dva pojavna elementa mora nadjačati reč, mora pobediti poezija koja jedino može smiiti „prljavu igru“, mada pesnikinja koristeći iskustvo vremena nije optimista: „Ništa se ne menja / sem mesečevih mena i tišine.“
Knjigu zatvara ciklus „Igračke“ koja sa prethodnima čini celinu kreativnog pristupa jeziku, čija je uloga da i ovde diskretno ukaže na sveukupnost „životnog otuđenja, da ljudski život sagledan u čovekovom veku, ništa drugo nije do igrarija kojom ga osvetljava umetničkom snagom i voljom naša pesinikinja. Zna se, naime, koja je igra u pitanju i ko su njeni igrači, a šta igračke“ svakako za nas je najznačajnija „Balkanska igračka“, pa igračka zvana „Zaborav, do čitavog pozorišta čija se scena prazni i počinje nama ( ne)poznata „premijera iznova“. Sve su to Pandorine igračke i vreme koje u krajnjem prepoznajemo jer je „sve po starom“. Ali u toj predstavi i „igračaka i igrača sve manje“, kao da se sužava krug. A koliko do juče imali smo zamisao  da stiže novo vreme, bajkovita civilizacija, shvatajući danas da smo lišeni iluzije, da su progovorile zablude. S punom svešću o tome i potpunom sociološko-duhovnim očišćenjem, pesnikinja Nada Petrović je ovu knjigu svela na „otvoreno pismo“ čiji je vapaj pauka iz tuđe „razapete mreže“: „ Vratite mi snove od kukurune svile!“
Pesnikinja Nada Petrović se budi u svom svetu koga stihom i svešću prosvetljava, ona je poverenik jezika i korena roda koji je ovde razlučio sve igre ali te ritmove nije lako preseći. Ova uskovitlana pesnička (ne)saglasja, poput čaranja, odlučno putuju u svoj pamtivek. Njega će, valjda jednom, razumeti sile vasione, ako kojim slučajem postanu čuvari sveta pa će one, kako je to pevao Stanislav Vinaver: „Prejaditi bol na bol.“

Milijan Despotović
12. novembra 2014.
U Požegi




недеља, 26. март 2017.

Нада Петровић / Не тешите ме

Не тешите ме


Плачем, па шта?

Не тешите ме,
не објашњавајте да је то ништа,
да ће проћи,
да има и горих ствари...

Не постављајте глупа питања,
можда вам се неће свидети одговори,
можда ћете због њих и сами заплакати...

Не говорите како ме разумете,
како је и вама тешко,
можда и теже...

Не ходајте на прстима као да је мртвац у кући.

Не тискајте се уз мене и не лепите сенке на моју,
не будите ни у суседној соби...

Изађите на улицу, крените на било коју страну,
утишајте уличне свираче и пијанце.

Читајте наглас на неком другом месту,
ћутите што даље од мојих ћутања .

Не шапућите као да сте чули за болест која се не лечи
која ми изједа дане,
оставља мало простора за маневрисање.

Не покушавајте да ми скренете мисли,
да одвучете пажњу,
да ме вратите на почетак.

Речи нам умиру.



                                                                                Нада Петровић



субота, 25. март 2017.

Nada Petrović / Svetlost Aurore Astralis




***
Pristaješ, postaješ, budeš, balansiraš, traješ
i opstaješ na razapetoj žici tuđih očekivanja,
nadanja, zapovesti, dresiranja,
i u trenu kad pomisliš ko si i odakle
bude ti žao što ne vidiš kuda dalje
jer neminovnost je pad,
svetlucava opsena senki na zidu detinjstva,
strah koji parališe korak,
nastaviš da visiš nad sopstvenom spoznajom
da su atrofirali mišići,
da si u točku smrti koji se vrti,
da izlaza nemaš
ili ga ne vidiš
i ne predaješ se,
za predaju je potrebna snaga,
ustati, podići ruke, isturiti belu zastavu,
zato izmaštaš pesmu Koena
i svetlost Aurore Astralis
zatvoriš se u reči kao u oklop
da jauk i govor zaboravljaš
dok čitaš nevidviljo mastilo
na mlečnoj belini zidova
koji se približavaju.

четвртак, 23. март 2017.

Веселинка Стојковић / Ни песма


Ни песма

У пролазности бол је
Што боли
Моје очи

Ни вино
Што се вечери ове
Пије и точи
Ни песма
Ништа
Не може да одболи
Моје очи

Ни песма

(Маргарете)


                       Фотографија  и песма: Веселинка Стојковић

Nada Petrović / Loto



Loto


Ne čuje se zvono na vratima
na telefonu
na satu

Nikome nije bitno
da li sam živa

Skupljam sitninu po džepovima
sa dna torbe prepune računima
iz dečijih špar kasica

Uplaćujem loto na prvom kiosku
Čekam izvlačenje

Prošlost je današnji dan
Sadašnjost počinje


                        Nada Petrović

Fotografija sa Pinteresa



Branko Ćopić / 26.marta 1984.godine

26.marta 1984.godine:


“Branko Ćopić. Sam je kriv za svoju smrt. Vadili su ga iz govana mnogi dobri drugovi pa nije pomoglo. Bio je tu i Hektor, ambasador iz Meksika, sada je u Turskoj, i Selim Numić, i Ratko Novaković, i Cica, bog je ubio dabogda! I njegovi brojni čitaoci, ali ništa nije pomoglo. Pomozite joj da preživi ovu moju bruku i sramotu, ako je ikako moguće. Zbogom lijepi i strašni živote! Mart mjesec, 1984.godine. Branko Ćopić.”


Nada Petrović / Jamb



Jamb


Sakupljene i nabacane reči, kao kad deca igraju jamb,
igra od koje se vrti u glavi, pokušaj traženja smisla u slučajnosti,
nemir koji se leči nasumičnim i sporadičnim pokušajima
da se pronađe oslonac u svemu što nas okružuje.
To tumaranje kroz neprohod nas u nama samima
i  skoreli odjek na usni zbog kog se još više izgubimo

 Ta potreba da se iznova vraćamo jarbolu bez zastave,
 da svaki put, kao prokleveni, stojimo kraj njega spuštene glave
 ili da se vrtimo u začaranom prostoru koji je sudbina ogradila,
 potrebom da se još jedno slovo upiše, a beli papir žuti
 i crnom žuči  po nama piše za stare igre nova pravila.

Logika tu nema šta da traži, sve je osećanje i mastilo. Ništa više.
Mahovina koja koreni u kamen stamenu i divlja trava.
Ne postoji mogućnost da se sebi vratimo, ostaje nemir i potreba
samo još jednom, do ruba sopstvene nadmoći

Putujemo u susret znanim osećanjima gubitnika
u pokušaju da se približimo vremenu u kome su snovi java
koja će tek sa našim nestajanjem i sama proći.




                            Nada Petrović







среда, 22. март 2017.

Нада Петровић / Жонглер



Жонглер


Из једне у другу руку
Из једног ока у друго око
Из купеа у купе, на отвореној прузи
На разапетој нити између два видика
У видокругу рамова без слика и паспатуа
У оном делићу издаха трен пре уздаха
Да се плућа напуне а да се редослед не поремети
И траг у ком остаје заустављен поглед детета на крпењачи
Откотрљалој до недодира и ван доскока замагљеног ока
Прикованог непристајањем на празне дланове
На кормило закачено за поринуто сидро
На изгубљени брод који је подводно благо
Разапетог између одустајања и одрастања
Где распукла трешњина коштица
Једини је под језиком додир са светом
Заметак тишине и њен плод
И све се закачи на недосањан свод
Обнажен у тренутку који траје
У игри опсена и сенки
Тај једини живот који нам се даје
И отима од нас, жонглера, на празној сцени.


                                               Нада Петровић