Укупно приказа странице

субота, 23. јун 2018.

Nada Petrović / Pisce će da hapse



Pisce će da hapse


Zlatko je sve razrede osnovne škole prošao bez ponavljanja iz jednog jedinog razloga, bio je miran na časovima. I sve razrede trogodišnje srednje škole je, takođe, prošao redovno iz tog istog razloga uz objašnjenje da pažljivo sluša, da je sve u svemu poslušan i dobar.
Zlatko je pre pet godina zagazio u petu deceniju i kao radnik zadržao iste metode koje je imao kao đak, metode kojima je išao napred. Poslušan je, redovan, nema izostanaka, nema bolovanja, ne progovara, ne promišlja, ne razmišlja, izvršava naređenja.
Zlatko leže uvek u devet uveče, ustaje u pet ujutru, doručkuje, sprema se za posao, radi, vraća se sa posla, ruča, večera, pa krevet. Male pauze između ovih rutinskih radnji su hranjanje golubova i besomučno vikanje na majku. Uvek mu sve smeta, nikad mu nije ništa dovoljno dobro, ničim nije zadovoljan. Da nije te vike čovek bi sa strane pomislio da je robot, da mu je ugrađen čip, da je mašina koja nepogrešivo uvek ide istom brzinom istim kolosekom. Ta vika je njegov izduvni ventil, ona mu služi da pročisti ventile. Zahvaljujući njoj on svakog jutra iznova bez misli, bez osećanja, bez ičega što bi moglo, makar na trenutak, da poremeti njegove rituale, ustaje i potpuno mehanički kreće u novi dan. To pražnjenje kroz viku na majku je njegova opruga za navijanje.
Zlatko nikada nije pročitao ni jednu knjigu. Njegov rečnik se sveo na manje od 500 reči. On nema drugare s kojima bi popio kafu ili išao na utakmicu. Utakmica ga ne zanima, a drugari mu nisu potrebni, knjige su za one koji tek treba nešto da nauče, a on već sve zna.
Zlatko je idealan za novi poredak. Njemu ne treba ništa više nego što ima. Uvek u kreditima, ali i pored toga nikada nije zakasnio ni jedan jedini dan sa plaćanjem računa za struju, telefon, komunalije, ekonomsku taksu, porez, prirez, narez... Jedina misao je kada će zadnja rata duga banci, namera mu je da potpiše novi ugovor. Nikada more, nikada pasoš, nikada ništa sem nevidljivom žicom ograđen prostor svakidašnjeg kretanja. On nikada ne prelazi put van pešačkog prelaza, nikada ne gazi travu, ne puši na javnim mestima, ne puši ni na tajnim, gleda na TVu rijalitije i veruje da je iznad onih koji u njemu učestvuju, u poslednje vreme veruje da je iznad svih ostalih i u realnom životu, dokaz za to je da su na TVu, po njegovom mišljenju, uvek najpametniji...
Zlatko živi svoj život po pravilima i počinje, od pre nekoliko meseci, da traži da i drugi bespogovorno poštuju ta pravila. Za sada je uspeo da se posvađa sa komšijama, da napiše nekoliko prijava poznanicima, da praćkom razbije uličnu svetiljku koja mu smeta da zaspi...
Zlatko me je jutros sreo i u prolazu, bez pozdrava mi rekao: „Čujem da si knjigu objavila. Pitam se što mirna ne sediš na dupe. Pisce će da hapse.“ Nakon desetak godina to je bilo prvi put da sam ga čula da govori iako ga viđam skoro svakodnevno. Stala sam kao ukopana. Stajala sam na tom mestu dobrih petnaestak minuta, okrenula na peti i kući se vratila. Uključila komp, potražila na netu Orvela i počela da iznova čitam tu knjigu. 1984. je davno počela, a ja zauzeta svakodnevljem nisam to ni primetila. Stajem na 81. strani i čitam jednu istu rečenicu: “ Najzad; najzad; najzad su to učinili!”
Isključujem komp, krećem ka kuhinji, pristavljam lonče za drugu kafu, imam osećaj da su svuda oko mene uključene kamere, da me Veliki Brat pomno posmatra… Isključujem ringlu, vraćam se u još topao krevet, pokrivam preko glave sa nadam da ću uskoro da se probudim, da je sve ovo samo noćna mora izazvana lošim varenjem.
PS: Probudite me kad opasnost prođe


Fotka je nekada davno pokupljena sa neta... Čija je nemam pojma...


уторак, 19. јун 2018.

Нада Петровић / Интермецо






Другари 

Време је да се и ја и Амери мало одморимо





Уколико неко од вас жели збирку прича "Реч у збегу" или неку од збирки поезије,  пре него што одмор крене (још дан-два) може да се јави





Јављање за резервацију важи и за роман "Чедоморка" који је у последњој фази припреме пре штампања. 

А сад неколико фотографија кактуса који ми је јуче и данас улепшао дан











Све најбоље од срца вам желим и само још нешто да поменем:

Збирка прича "РЕЧ У ЗБЕГУ" говори о свему ономе о чему се ћути... А ћути се...
Ћути се о онима који се нису из рата вратили...
Ћути се о онима који су из борби једва живу главу извукли...
Ћути се о онима који и дан данас кошмаре имају...
Ћути се о онима који су због бомбардовања завршили на психијатрији...
Ћути се о онима који свој једини оброк у контејнерима траже...
Ћути се о онима којима извршиоци шаљу решења за попис имовине...
Ћути се о онима који су добили решења за рушење својих уџерица...
Ћути се о онима који су са дипломама и који раде на пијаци цептећи од страха да не наиђу комуналци....
Ћути се о уништеним фабрикама након ослобођења од тираније...
Ћути се о федерима ( погле чуда забранише да их зовемо речју која постоји у званичном језику нашем)
Ћути се о бездушнима који оставише старе да сами у селу цркавају...
Ћути се о лоповима који и црно испод нокта отимају...
Ћути се о поповима који се моралних норми не придржавају...
Ћути се о пијанцима и о њиховим породицама.
Ћути се о онима који су отишли преко границе и на своје заборавили...
Ћути се о онима који беже са прадедовског огњишта иако им се душа у парампарчад кида...
Ћути се о опустелим селима...
Ћути се... Једино понека РЕЧ У ЗБЕГУ остане... Као цртежи у пећини...
Ћути се... А не би требало...
Како ће нам деца ћутање опростити?

                                       Нада Петровић




Nada Petrović / Ksenofobija = borba za opstanak




Ksenofobija = borba za opstanak


Osamdesetih godina prošlog veka u naselju je živeo neki Kolović. Preko leta je spavao po poljskim skloništima, onde gde kopači predahnu sat-dva nakon ručka, kad zvezda upeče toliko da se ne vidi ni motika, a kamo li struk kukuruza. Zimi su mu otvarali stare kuće da se skloni od kijameta. Nikad nije bio napolju kad puca drvo i kamen.
Taj Kolović nikada nije bio gladan. O njemu je brinulo naselje. Žene su umele da mu iznesu parče vrućeg hleba natopljenog mašću, posutog alevom paprikom i solju. Druge su brže-bolje davale mu pitu sa koprivama ili zeljem.
Bilo je dana kada je odbijao da uzme, govoreći da će da dođe drugi put, da nije gladan, da nema gde da ostavi… Bilo je dana kada je uzimao pa davao mačkama i psima koji su za njim išli u vrsti, barabar, bez zadžerica i kidisanja.
U to vreme nije bilo pasa lutalica. Ni mački skitnica. Svaka domaća životinjka je imala svog gospodara i svoje ognjište. Nije bilo beskućnika koji spavaju ispod mostova, nije bilo klošara koji su bili ničiji. Pa i taj Kolović je bio naš. O njemu su svi iz naselja brinuli.
Garderobu je dobijao od onih kojima je omalela ili su mu davali onu koja je pretekla upokojenom. Ponekad bi u dobijenim pantalonama ili sakou  pronašao petobanku i tad bi umeo da sedne ispred prodavnice sa flašom piva u rukama i zapeva iz sveg glasa kako je život lep.
U to vreme nije bilo narodnih kuhinja, za tim nije bilo potrebe. Koloviću je kuhinja bila onde gde bi na vrata zakucao. Onde gde bi nekome pripomogao. Onde gde su ljudi živeli. Bilo je to vreme dok su ljudi bili ljudi i imalo ih je. Da, bilo ih je na svakom koraku.
A sada? Sada kažu da postoje skitnice i beskućnici. I psi i mačke i ljudi lutalice. Da postoje gladni i odbačeni. Da postoje oni o kojima niko ne brine i za koje nikog nije briga. Da su se nakotili neljudi koji decu monstrume vaspitavaju da spaljuju nemoćne bez svrtišta i skloništa.


Fotografija preuzeta ovde


I još kažu da će te naše mučenike beskućnike da ostave ispod mostova, u prolazima i podvozima, u napuštenim grobnicama… Da će njih da prepuste sudbini koja se ne može poželeti ni najljućim neprijateljima, ali će zato neke koji su došli iz tri lepe da smeste u napuštene kuće, da će da im obezbede posao, hranu, garderobu… Još ima onih koji kažu da naš znoj smrdi, a njihova govna mirišu. Onih koji bi da preko tuđih grbača i praznih ognjišta postanu humani, da napune našu mučenicu zemljicu onima koje ne razumemo i koji nas neće nikada razumeti. I još kažu da moramo da naučimo novu reč. Ksenofobija kažu, strah od stranaca dodaju. Ne razumeju da ovo nije strah nego borba za opstanak. Da se ovaj narod još uvek seća poslovice gde se kaže: Potkošulja od košulje milija. Ne shvataju da jedino ono što su im dedovi i očevi ostavili mogu da poklanjaju i darivaju, ali pre toga da vrate sve ono što su od naše Srbijice džabuleka dobijali i dobili od drugog svetskog naovamo.
Ne… Nisam ksenofob ali se sećam kako su devedesetih barikade postavljane da naši koje su proterali iz drugih republika ne uđu u neke “njihove” gradove, sećam se kako su naše mučenike koji su sa svojih ognjišta jedva pobegli od bajoneta i čakija smeštali u kolektivne smeštaje… Sećam se…
Pre nego što nas nauče novoj reči trebalo bi sva sećanja da nam izbrišu.

                                                       Nada Petrović

                     Fotografija je sa neta usput pokupljena


субота, 9. јун 2018.

Жак Превер / За тебе, љубави моја

За тебе, љубави моја

Ишао сам на трг птица
птице да ти купим
за тебе
љубави моја.
 

Ишао сам на трг цвећа
цвеће да ти купим
за тебе
љубави моја.
 

Отишао сам на трг гвожђа
ланце да ти купим
за тебе
љубави моја.
 

А онда сам отишао на трг робља
и тражио тебе
али те нисам нашао
љубави моја.


Жак Превер

                                   Фотографија / Нада Петровић

петак, 8. јун 2018.

Нада Петровић / Вера



ВЕРА

„Педесет динара двадесет цветова зове. Да госпођо, педесет динара. За сто динара имате таман да потопите у пет литара воде. После додате четири кила шећера, три до четири лимунтуса или лимуна, ако имате. Дође вам око осам флаша густог сока. Да, госпођо, од четрдесет цветова.“
„Извините, господине, шта сте питали? А... нужник... то вам је са друге стране па бочно, низ степенице па у подрум. Како ће да нађете, питате? Пише, мој господине, пише... горе високо изнад степеница... и смрди господине, смрди к'о поред сваког јавног нужника “
„Не госпођо, немам кантарион, још је рано. Да госпођо, донећу када га буде било.“
„Не, хвала Маро, не пије ми се кафа. Знам, мила моја, да ћеш мени да наплатиш само десет динара, али већ сам попила три.“
„Да, госпођо драга, двадесет цветова за педесет динара. Добро, може за четрдесет ови ситнији.“
Уста ме заболеше од причања. Немам више воље ни реч да проговорим, нити снаге да седим на бетонском испусту. Треперим кȏ лист на ветру. Само да се комуналци не појаве. То што ће да ми узму торбу са цветовима зове, некако ћу и да прежалим, ал’ одакле да им казну платим, ако је напишу?
Џабе ја све ово причам. Она госпођа са ноктима дужим од прстију, зар ће она сок да прави? Ако она то уради за малић има да се бесим на бандеру, ону што је наџегерише на сред раскрснице, па је бар једном месечно нека пијана будала закачи. А и онај господин.... па он поред господе није ни прошо. Погле како се тетура. Попило то буре пива па би сад да одлије. Гори је од оне што пита за кантарион. Та не би ни чекала да оде до клозета него би низ ноге. Не би јој први пут било, већ сам је са мокрим коленима виђала. А и ти комуналци... што шверцере не дирају, него намет по сиротињи? Ух, како би ми добро дошла кафа. Баш ми се пије. Мање би ми се пила да је Мара није поменула.
Погле... Жаре... Мој школски... Добро је да ме није видео. Он, најгори ђак у школи, што ме дочекао у другој години и испратио у трећој, сад у лимузини са затамљеним стаклима. А ја? Ја која сам кроз школу лагано... Ма нећу ни да се сећам, ја сам сад нико и ништа.
Мајко моја, ако не продам још две-три везе, мораћу пешице да се кући вратим. Да ме неко пита где сам била, нигде; шта сам радила, ништа. Што сам овде долазила ни сама не знам. Тек да у кући не седим. Да поваздан и сву ноћ не пребирем сопствену муку и још да кажем да сам сама крива.
Уморна сам и то је добро. Сан човека превари и одузме му сећање на глад и умор. Сан је најбоља занимација за човека који је сам и уз то пука сиротиња.
„Да, госпођо, ово је цвет зове. Добра је за презнојавање код температуре и за миран сан. Брала сам је у шуми. Далеко од путева.“
„Не, господине. Не познајемо се. Не, господине, никад ни једног Жарета нисам познавала. Не, господине, у школу нисам ишла. Погледајте ми руке, господине, да сам писмена, зар би ми руке биле као да сам се са мачкама гребала? До виђења, господине, и извините што нисам та Вера коју сте некада знали, са којом сте у школу ишли. Кад мало боље размислим, познавала сам једну Веру, давно. Личила је на ту Веру о којој сте сад причали. Баш је на њу личила.“

Нада Петровић

Прича из збирке "Реч у збегу"





Mirjana Mirča Cvetković / UČITELJICE BAKO


UČITELJICE BAKO

NASTAVAK...
...Hajde, djete, skuvaj nam kafu da popijemo i malo i od priče odanemo. Meni slađu, znaš ti kakvu ja volim. Bar da slatku kafu pijem kad mi već život nije takav bio.Čudi me da ti hoćeš sve ovo da slušaš. Ni Marinka, a ni Braco nikad nisu imali strpljenja ni razumjevanja za moje priče.
-Pusti to, mama! – govorili bi - prošlo je to vreme! Samo ovako sipaš so na stare rane! Zaboravi već jednom! I ne pričaj o tome! Bilo, pa prošlo!
A čovjek ti je, moje dijete, kao luft balun. Duvaj u njeg’, duvaj, ako mu ne pustiš malo zraka da izađe, pukne i raspe se na sve strane.Pa i ja tako. Samo se u meni kupi, kupi, cijelog života slaže, a oduška nigdje.
Nego da nastavim ja tebi priču. Sve ovo meni moja majka ispripovijedala.Onda kad smo se poslije dugog vremena našle.
Kad se zakuhalo,kad se već vidjelo da je vrag odnio šalu,mom ocu došao susjed, Hrvat sa kojim se nije baš slagao. Nešto se oko međe kačili:
-Slušaj, Simača! – rekao mu je. – Znaš da se baš ne volimo, da smo i ružnih riječi jedan drugom pokadkad bacilli, ali, ne mogu, a da ti ne kažem.Zlo se sprema! Zlo se Srbima sprema! Pokupi ženu i djecu, skloni se negdje.Bojim se, ako to ne uradiš neće da ispadne na dobro!
-Pa kome sam ja šta učinio da bi nešto meni ili mojoj kući zlo nanio? Zašto mi to pričaš? Niti se u politiku pačam, niti sam kome dužan ostao, niti sam nekad nekome loše činio! Ko bi mene i moje dirao? To je najobičnija bedastoća!
-Ja ti rekoh! Što je do mene, savjest mi je mirna! A ti radi kako ‘oćeš! Da moji znaju da sam te upozorio, ne bih se dobro proveo. Rat je, čovječe! Rat! Kako to ne shvataš? Sve guje izmiljele! Samo otrov sipaju! Ne znam šta će sutra da bude, ali dobro biti neće! Gospić vri! Iznura, kao kazan ključa.Ko ostane bez glave, sam je kriv ako ne shvati upozorenje na vrijeme. Sklanjaj se, lijepo ti velim, dok još imaš kad!
Nije moj Sima uzeo za ozbiljno ove prijetnje.Pomislio, ne voli ga susjed, hoće da ga uplaši, da ga natjera da ode.Ne povjerova moj otac, a bolje bi bilo da jeste. Lijepo je živio sa komšijama. I Srbima i Hrvatima. I jedni i drugi su znali da sjede u njegovoj kafani, da popiju piće ili makar da dođu na zericu razgovora. Mnogi su mu dužni ostali. One recke što ih je bilježio kao da su nestajale poslije nekog vremena, samo ako Boja ne vidi.
Majka se ipak sa Nadom sklonila. Sima ostade da čuva kuću i kafanu. I moj brat sa njim. Pa Đuro se tek zamomčio, ni za vojsku još nije dorastao, ko bi njega dirao?
A onda su došli. Sa oružjem na gotovs, sa isukanim noževima. Hrupili su u kuću, počeli da razbacuju stvari i da prijete. Tražili zlato i novac.A to su bili ljudi koje je moj otac svakodnevno viđao. Oni koji su u tu istu kuću na Đurđevdan dolazili i za istim stolom se čašćavali.Sad su se kao zvjeri ponašali. Razbili su bačve sa vinom i rakijom, naljevali se, a što nisu mogli popiti prosuli po podrumu.Tražili su da im Sima odmah preda sve zlato koje ima. Koje zlato? Kad bi otac imao para kupovao je robu za kafanu. Važno je bilo da je podrum pun, to je bilo sve njegovo zlato i bogatstvo.
Ubili su oca u kući, a brata Đuru u dvorištu ispred zaklali. Onda ih odvukli onako mrtve sa sobom. Negdje su u nekom bezdanu završili kao i toliki drugi Srbi.Boja nikad nije saznala gdje. Na srpskom groblju u Gospiću iskopala im grobove. I kamenom sa imenima obelježila. A grobovi i do danas ostali prazni.
Kad se Boja vratila imala je šta i da vidi i da čuje. Susjed se u magazu sakrio, virio odande i boga molio da i njega ne nađu. Dok je mami o tome pričao samo je plakao i tresao se ko šibljika. Reče još da su komšije Hrvati poslije iz kuće pokupili sve što su mogli da odnesu. I da su i stričeve ćerke, obe djevojke, objesili na bandere ispred kuće. Stričeva kuća bila nešto niže niz put od naše.
Nije moja majka više ni trena tu ostala. Zbog Nade. I nju su tražili. Ona išla u Sokolski dom, tamo Srbi pjevali pjesme kralju i otadžbini, a Hrvati preko puta pozdravljali sa “Za dom spremni”. Zakrvilo se, dijete, mnogo zla se u narod naselilo.
I ovo još da ti kažem. Moja Nada bila mnogo lijepa djevojka. I sad je, iako je i ona već u dobrim godinama. Ali tada, bilo ju je milo i pogledati. Visoka, sa vranom kosom i zelenim očima. Gdje god se pojavila privlačila je poglede. Tamo se u Sokolskom domu upoznala sa nekim italijanskim oficirom. Dopala mu se, a izgleda i on njoj. Iako je bio u okupatorskoj vojsci gledao je da pomogne Srbima kad god je mogao. I da javi kad se neka ustaška hajka spremala. Pomogao i Nadi i našoj majci. Nabavio im papire da idu u Dalmaciju. Da se sklone od onih koji su ih tražili. Nadi izradio i pasoš. Rekao joj da ide u Veneciju, da nađe njegove roditelje i da ga tamo čeka dok se rat ne završi. A kad se vrati da će da se vjenčaju.
I tako se njih dvije upute preko Velebita. Ne znam kako su putovale, ali moja Boja ostala u Zadru, a Nada se uputila u Italiju. Ništa nije pomoglo što je majka odgovarala, što je naizmenice plakala i proklinjala, ona riješila da ide, pa to ti je! A nije se tome ni čuditi. Pa Nada je bila Bojina kćer, što naumi to i uradi. A poslije šta bude.
Za divno čudo, tamo gdje se uputila uspjela i da stigne.I da nađe Etorovu rodbinu. Oni živjeli u Veneciji, ustvari u Mestre, to ti je predgrađe Venecije, industrijska zona.Možeš da zamisliš kako su se zaprepastili kad im je Nada banula na vrata sa svojom pričom. Ali poslije stiglo i Etorovo pismo. Rekao im da je čuvaju dok on ne dođe. Pa ko bi sinu, vojniku, za koga ne znaš da li će i živu glavu iz rata izvući, mogao da odrekne? Ostala Nada kod njih, pa čak i onda kada su počela bombardovanja, kad su Amerikanci tukli Mestre, a oni pobjegli u selo da se sklone, Nada sa njima pošla. Kad je Italija kapitulirala Nijemci svoje dojučerašnje saveznike počeli da hapse i gone u zarobljeništvo. O Etoru ništa nisu čuli. Dvije godine se nije javljao, a onda im pisao da se sa svojim vojnicima pridružio partizanima i da je u Garibaldijevoj jedinici. I da ga Nada i dalje čeka da se vrati.
I eto, kad je došao iz rata, vjenčali se i izrodili četvoro djece. Dobar je čovjek Etore, ali ni Nadi nije bilo lako. On bio ljubomoran, plašio se da će ona da ode, da se vrati odakle je došla. Svake godine je po jedno dijete rađala. A onako svojeglava kakva je bila, teško se uklapala u sredinu u kojoj muž o svemu odlučuje. Ali, šta ćeš, barem je živu glavu izvukla.

Mirjana Mirča Cvetković

NASTAVIĆE SE...

Fotografija preuzeta odavde


петак, 1. јун 2018.

Nada Petrović / “Mogu i ovi i oni nekada na silu nas da gurnu u Evropu, ali Evropa nikada neće ući u nas”




“Mogu i ovi i oni nekada na silu nas da gurnu u Evropu, ali Evropa nikada neće ući u nas”

 

Četvrtak… Javljaju da je 30 stepeni temperatura… Taksista kraj kog prolazim psuje na sva usta i pominje cifru od 33… Psovao je i jesenas, ako se ne varam i zimus…
Ulazim u poštu… Devojke iza šaltera ljubazne iako se  vidi da su umorne… Jedna od njih komentariše kako je ubi vreme. Ispred šaltera čovek potpuno sede kose sa rančićem na leđima ide od jednog do drugog šaltera i moli da mu popune neke papire zato što ne vidi. Ne verujem da je viši od metar i po i da ima više od četrdeset kila. On se ni na šta i ni na koga ne žali, samo pokušava da popuni formulare. Kada mu ponudim pomoć odbija i nastavlja da ide od šaltera do šaltera i tiho moli.
U pešačkoj zoni nekoliko štandova sa prospektima. Nisam najbolje videla o čemu se radi niti šta reklamiraju, ali sam instinktivno sigurna da je nešto u vezi kontrola, zdravlja, apoteka… Kraj jednih kolica u obliku limenke za piće, stoje dve devojke u uniformi. Suknjice glohaste, modroplave, bele majice sa amblemom. Iz kolica koja su napunjena ledom i limenkama, vade biljni čaj sa ukusom limuna, kajsije, narandže… Otvaraju i pružaju prolaznicima…
U početku se prolaznici malo sklanjaju, ali su devojke uporne i ljubazne. Negazirano osvežavajuće piće, ponavljaju. Dvadesetak metara dalje još jedna ista takva kolica i još dve devojke kao da su bliznakinje…
Počinju da prilaze prolaznici i da uzimaju ponuđeno… Posmatram ih sa desetak metara udaljenosti.
Gospodin i gospođa od nekih četrdesetak godina ćutke ispijaju. Gospođa nakon nekoliko gutljaja staje i ubacuje konzervu u korpu za otpadke. Konzerva se usput izokreće i počinje da kroz rešetke curi tečnost na mermerne ploče. Nije nešto naročito - progovara svom saputniku. On odmače konzervu i kao loptu ubaci je u obruč korpe. Sada je mlaz već bio kao česmica. Koraknu korak – dva pa kroz zube gospođi reče: “Tebi ništa ne valja ako se žestoko ne plati. A ne pitaš da l’ ja mogu da zaradim toliko da ti nešto valja”… Udaljuju se…
Dečkić od desetak godina vuče jednog od otprilike četrnaest, ka kolicima. Staju u red. Uzimaju čaj. Udaljuju se do prvog ispusta zgrade, ostavljaju neotpivene konzerve, trče do druge ekipe promotera, ponovo uzimaju… Vraćaju se do prvih limenki i smeju na sav glas. Eto, oni su pobednici, uspeli su da nekoga nadmudre i duplo uzmu…
Mlada Romkinja prilazi nekom svom i kaže: “Za sirotinju je najbolje da u centru živi. U centru uvek nešto džaba daju”.
Izrazito mršava ženica od oko 65 godina, prilazi i moli da joj daju čaj ali da ga ne otvaraju. Devojke ljubazno objašnjavaju da je to protivno pravilima. Ona uzima hladni aromatizovani čaj dok joj grč prolazi licem, kao da je neko noktom zagrebao. Dok prolazi kraj mene čujem kako sama sa sobom razgovara: “A htela sam samo unuku da ponesem”.
Prilazi đačić, verovatno prvačić. Pruža ruku. Devojka u uniformi ga pita koliko godina ima, on odgovara stidljivo devet. Promoterka reče da su pravila takva da ne sme da mu da. Dečačiću rumen udari u obraze. Savi glavu i poče lagano da se udaljava. Devojka sa glohnastom suknjicom i markiranom bluzom, pruža otvorenu konzervu ženi koja je prva u redu. Moli je da odnese dečaku. Žena uzima, sustiže dečkića, pruža mu. Opet rumen na licu, ali se i osmeh pojavljuje.
Ponovo hvale kako je čaj zdrav. Kako je prirodan. Pada mi na pamet da onda nema logike što dečku nije dala direktno nego je tražila posrednika, što su takva pravila.
Nastavljam ka pijaci. Na ulici, na klupama, na ispustima zgrada pedesetak praznih konzervi. U korpama za otpadke tek desetak. Na mermernim pločama i dvadesetak propagandnih listova za besplatno lečenje, za popuste, za ko zna šta i ko zna gde. Čak se i jedna prazna plastična flašica od vode i jedna od nekog gaziranog pića kotrljaju.
Samoj sebi u sebi šapućem: “Mogu i ovi i oni nekada na silu nas da gurnu u Evropu, ali Evropa nikada neće ući u nas”. Da, to mi pada na pamet i o tome razmišljam, a onda se setih spota koji sam odgledala pre petnaestak dana o đubretu u nekoj ulici iz koje se vidi Ajfelova kula, o komentaru da su sve to migranti… Možda su tamo višak migranti, ali ovde treba nešto drugo. Ne pomaže usrana motka, ne pomažu ni zakoni, treba debelo jedno dvadesetak rebnuti onde gde ih najviše boli, po džepu… Ali ne po principu tolko i tolko hiljada, nego deset procenata od mesečnih primanja prvi put, drugi duplo više… A minimalno, za one koji nemaju para, dan ili dva rad na skupljanju papira i papirića, konzervi i … Bile bi nam ulice za primer. Mogla bi ta daleka Jevropa da nam zavidi…
I ponovo prolazim kraj taksiste… I on ponovo psuje vrućinu i sve redom… I ponovo je bez mušterija… Verovatno su i drugi čuli i zapamtili…
Zemaljski dani i dalje teku jedan za drugim. Zamaljski dani u zemlji gde je mnogima lakše isterati zmiju iz džepa nego im u tintare uterati osnovna i elementarna pravila kulture. Kritična masa nekulturnih je davno prevazišla prihvatljiv nivo.
I šta onda? Ništa... Idemo dalje... Doći će valjda vreme da se sete da ekološke zakone primenjuju i nekulturu koja se granični sa glupošću naplaćuju... Eh, kad bi to krenuli kako bi nam reke i parkovi bili čisti, kako bi Srbijica naša bila mali raj za velike i male...  



                                                               Nada Petrović

Fotografija je preuzeta odavde