UČITELJICE BAKO
NASTAVAK...
...Hajde, djete, skuvaj nam kafu da popijemo i malo i od priče odanemo. Meni slađu, znaš ti kakvu ja volim. Bar da slatku kafu pijem kad mi već život nije takav bio.Čudi me da ti hoćeš sve ovo da slušaš. Ni Marinka, a ni Braco nikad nisu imali strpljenja ni razumjevanja za moje priče.
-Pusti to, mama! – govorili bi - prošlo je to vreme! Samo ovako sipaš so na stare rane! Zaboravi već jednom! I ne pričaj o tome! Bilo, pa prošlo!
A čovjek ti je, moje dijete, kao luft balun. Duvaj u njeg’, duvaj, ako mu ne pustiš malo zraka da izađe, pukne i raspe se na sve strane.Pa i ja tako. Samo se u meni kupi, kupi, cijelog života slaže, a oduška nigdje.
Nego da nastavim ja tebi priču. Sve ovo meni moja majka ispripovijedala.Onda kad smo se poslije dugog vremena našle.
Kad se zakuhalo,kad se već vidjelo da je vrag odnio šalu,mom ocu došao susjed, Hrvat sa kojim se nije baš slagao. Nešto se oko međe kačili:
-Slušaj, Simača! – rekao mu je. – Znaš da se baš ne volimo, da smo i ružnih riječi jedan drugom pokadkad bacilli, ali, ne mogu, a da ti ne kažem.Zlo se sprema! Zlo se Srbima sprema! Pokupi ženu i djecu, skloni se negdje.Bojim se, ako to ne uradiš neće da ispadne na dobro!
-Pa kome sam ja šta učinio da bi nešto meni ili mojoj kući zlo nanio? Zašto mi to pričaš? Niti se u politiku pačam, niti sam kome dužan ostao, niti sam nekad nekome loše činio! Ko bi mene i moje dirao? To je najobičnija bedastoća!
-Ja ti rekoh! Što je do mene, savjest mi je mirna! A ti radi kako ‘oćeš! Da moji znaju da sam te upozorio, ne bih se dobro proveo. Rat je, čovječe! Rat! Kako to ne shvataš? Sve guje izmiljele! Samo otrov sipaju! Ne znam šta će sutra da bude, ali dobro biti neće! Gospić vri! Iznura, kao kazan ključa.Ko ostane bez glave, sam je kriv ako ne shvati upozorenje na vrijeme. Sklanjaj se, lijepo ti velim, dok još imaš kad!
Nije moj Sima uzeo za ozbiljno ove prijetnje.Pomislio, ne voli ga susjed, hoće da ga uplaši, da ga natjera da ode.Ne povjerova moj otac, a bolje bi bilo da jeste. Lijepo je živio sa komšijama. I Srbima i Hrvatima. I jedni i drugi su znali da sjede u njegovoj kafani, da popiju piće ili makar da dođu na zericu razgovora. Mnogi su mu dužni ostali. One recke što ih je bilježio kao da su nestajale poslije nekog vremena, samo ako Boja ne vidi.
Majka se ipak sa Nadom sklonila. Sima ostade da čuva kuću i kafanu. I moj brat sa njim. Pa Đuro se tek zamomčio, ni za vojsku još nije dorastao, ko bi njega dirao?
A onda su došli. Sa oružjem na gotovs, sa isukanim noževima. Hrupili su u kuću, počeli da razbacuju stvari i da prijete. Tražili zlato i novac.A to su bili ljudi koje je moj otac svakodnevno viđao. Oni koji su u tu istu kuću na Đurđevdan dolazili i za istim stolom se čašćavali.Sad su se kao zvjeri ponašali. Razbili su bačve sa vinom i rakijom, naljevali se, a što nisu mogli popiti prosuli po podrumu.Tražili su da im Sima odmah preda sve zlato koje ima. Koje zlato? Kad bi otac imao para kupovao je robu za kafanu. Važno je bilo da je podrum pun, to je bilo sve njegovo zlato i bogatstvo.
Ubili su oca u kući, a brata Đuru u dvorištu ispred zaklali. Onda ih odvukli onako mrtve sa sobom. Negdje su u nekom bezdanu završili kao i toliki drugi Srbi.Boja nikad nije saznala gdje. Na srpskom groblju u Gospiću iskopala im grobove. I kamenom sa imenima obelježila. A grobovi i do danas ostali prazni.
Kad se Boja vratila imala je šta i da vidi i da čuje. Susjed se u magazu sakrio, virio odande i boga molio da i njega ne nađu. Dok je mami o tome pričao samo je plakao i tresao se ko šibljika. Reče još da su komšije Hrvati poslije iz kuće pokupili sve što su mogli da odnesu. I da su i stričeve ćerke, obe djevojke, objesili na bandere ispred kuće. Stričeva kuća bila nešto niže niz put od naše.
Nije moja majka više ni trena tu ostala. Zbog Nade. I nju su tražili. Ona išla u Sokolski dom, tamo Srbi pjevali pjesme kralju i otadžbini, a Hrvati preko puta pozdravljali sa “Za dom spremni”. Zakrvilo se, dijete, mnogo zla se u narod naselilo.
I ovo još da ti kažem. Moja Nada bila mnogo lijepa djevojka. I sad je, iako je i ona već u dobrim godinama. Ali tada, bilo ju je milo i pogledati. Visoka, sa vranom kosom i zelenim očima. Gdje god se pojavila privlačila je poglede. Tamo se u Sokolskom domu upoznala sa nekim italijanskim oficirom. Dopala mu se, a izgleda i on njoj. Iako je bio u okupatorskoj vojsci gledao je da pomogne Srbima kad god je mogao. I da javi kad se neka ustaška hajka spremala. Pomogao i Nadi i našoj majci. Nabavio im papire da idu u Dalmaciju. Da se sklone od onih koji su ih tražili. Nadi izradio i pasoš. Rekao joj da ide u Veneciju, da nađe njegove roditelje i da ga tamo čeka dok se rat ne završi. A kad se vrati da će da se vjenčaju.
I tako se njih dvije upute preko Velebita. Ne znam kako su putovale, ali moja Boja ostala u Zadru, a Nada se uputila u Italiju. Ništa nije pomoglo što je majka odgovarala, što je naizmenice plakala i proklinjala, ona riješila da ide, pa to ti je! A nije se tome ni čuditi. Pa Nada je bila Bojina kćer, što naumi to i uradi. A poslije šta bude.
Za divno čudo, tamo gdje se uputila uspjela i da stigne.I da nađe Etorovu rodbinu. Oni živjeli u Veneciji, ustvari u Mestre, to ti je predgrađe Venecije, industrijska zona.Možeš da zamisliš kako su se zaprepastili kad im je Nada banula na vrata sa svojom pričom. Ali poslije stiglo i Etorovo pismo. Rekao im da je čuvaju dok on ne dođe. Pa ko bi sinu, vojniku, za koga ne znaš da li će i živu glavu iz rata izvući, mogao da odrekne? Ostala Nada kod njih, pa čak i onda kada su počela bombardovanja, kad su Amerikanci tukli Mestre, a oni pobjegli u selo da se sklone, Nada sa njima pošla. Kad je Italija kapitulirala Nijemci svoje dojučerašnje saveznike počeli da hapse i gone u zarobljeništvo. O Etoru ništa nisu čuli. Dvije godine se nije javljao, a onda im pisao da se sa svojim vojnicima pridružio partizanima i da je u Garibaldijevoj jedinici. I da ga Nada i dalje čeka da se vrati.
I eto, kad je došao iz rata, vjenčali se i izrodili četvoro djece. Dobar je čovjek Etore, ali ni Nadi nije bilo lako. On bio ljubomoran, plašio se da će ona da ode, da se vrati odakle je došla. Svake godine je po jedno dijete rađala. A onako svojeglava kakva je bila, teško se uklapala u sredinu u kojoj muž o svemu odlučuje. Ali, šta ćeš, barem je živu glavu izvukla.
-Pusti to, mama! – govorili bi - prošlo je to vreme! Samo ovako sipaš so na stare rane! Zaboravi već jednom! I ne pričaj o tome! Bilo, pa prošlo!
A čovjek ti je, moje dijete, kao luft balun. Duvaj u njeg’, duvaj, ako mu ne pustiš malo zraka da izađe, pukne i raspe se na sve strane.Pa i ja tako. Samo se u meni kupi, kupi, cijelog života slaže, a oduška nigdje.
Nego da nastavim ja tebi priču. Sve ovo meni moja majka ispripovijedala.Onda kad smo se poslije dugog vremena našle.
Kad se zakuhalo,kad se već vidjelo da je vrag odnio šalu,mom ocu došao susjed, Hrvat sa kojim se nije baš slagao. Nešto se oko međe kačili:
-Slušaj, Simača! – rekao mu je. – Znaš da se baš ne volimo, da smo i ružnih riječi jedan drugom pokadkad bacilli, ali, ne mogu, a da ti ne kažem.Zlo se sprema! Zlo se Srbima sprema! Pokupi ženu i djecu, skloni se negdje.Bojim se, ako to ne uradiš neće da ispadne na dobro!
-Pa kome sam ja šta učinio da bi nešto meni ili mojoj kući zlo nanio? Zašto mi to pričaš? Niti se u politiku pačam, niti sam kome dužan ostao, niti sam nekad nekome loše činio! Ko bi mene i moje dirao? To je najobičnija bedastoća!
-Ja ti rekoh! Što je do mene, savjest mi je mirna! A ti radi kako ‘oćeš! Da moji znaju da sam te upozorio, ne bih se dobro proveo. Rat je, čovječe! Rat! Kako to ne shvataš? Sve guje izmiljele! Samo otrov sipaju! Ne znam šta će sutra da bude, ali dobro biti neće! Gospić vri! Iznura, kao kazan ključa.Ko ostane bez glave, sam je kriv ako ne shvati upozorenje na vrijeme. Sklanjaj se, lijepo ti velim, dok još imaš kad!
Nije moj Sima uzeo za ozbiljno ove prijetnje.Pomislio, ne voli ga susjed, hoće da ga uplaši, da ga natjera da ode.Ne povjerova moj otac, a bolje bi bilo da jeste. Lijepo je živio sa komšijama. I Srbima i Hrvatima. I jedni i drugi su znali da sjede u njegovoj kafani, da popiju piće ili makar da dođu na zericu razgovora. Mnogi su mu dužni ostali. One recke što ih je bilježio kao da su nestajale poslije nekog vremena, samo ako Boja ne vidi.
Majka se ipak sa Nadom sklonila. Sima ostade da čuva kuću i kafanu. I moj brat sa njim. Pa Đuro se tek zamomčio, ni za vojsku još nije dorastao, ko bi njega dirao?
A onda su došli. Sa oružjem na gotovs, sa isukanim noževima. Hrupili su u kuću, počeli da razbacuju stvari i da prijete. Tražili zlato i novac.A to su bili ljudi koje je moj otac svakodnevno viđao. Oni koji su u tu istu kuću na Đurđevdan dolazili i za istim stolom se čašćavali.Sad su se kao zvjeri ponašali. Razbili su bačve sa vinom i rakijom, naljevali se, a što nisu mogli popiti prosuli po podrumu.Tražili su da im Sima odmah preda sve zlato koje ima. Koje zlato? Kad bi otac imao para kupovao je robu za kafanu. Važno je bilo da je podrum pun, to je bilo sve njegovo zlato i bogatstvo.
Ubili su oca u kući, a brata Đuru u dvorištu ispred zaklali. Onda ih odvukli onako mrtve sa sobom. Negdje su u nekom bezdanu završili kao i toliki drugi Srbi.Boja nikad nije saznala gdje. Na srpskom groblju u Gospiću iskopala im grobove. I kamenom sa imenima obelježila. A grobovi i do danas ostali prazni.
Kad se Boja vratila imala je šta i da vidi i da čuje. Susjed se u magazu sakrio, virio odande i boga molio da i njega ne nađu. Dok je mami o tome pričao samo je plakao i tresao se ko šibljika. Reče još da su komšije Hrvati poslije iz kuće pokupili sve što su mogli da odnesu. I da su i stričeve ćerke, obe djevojke, objesili na bandere ispred kuće. Stričeva kuća bila nešto niže niz put od naše.
Nije moja majka više ni trena tu ostala. Zbog Nade. I nju su tražili. Ona išla u Sokolski dom, tamo Srbi pjevali pjesme kralju i otadžbini, a Hrvati preko puta pozdravljali sa “Za dom spremni”. Zakrvilo se, dijete, mnogo zla se u narod naselilo.
I ovo još da ti kažem. Moja Nada bila mnogo lijepa djevojka. I sad je, iako je i ona već u dobrim godinama. Ali tada, bilo ju je milo i pogledati. Visoka, sa vranom kosom i zelenim očima. Gdje god se pojavila privlačila je poglede. Tamo se u Sokolskom domu upoznala sa nekim italijanskim oficirom. Dopala mu se, a izgleda i on njoj. Iako je bio u okupatorskoj vojsci gledao je da pomogne Srbima kad god je mogao. I da javi kad se neka ustaška hajka spremala. Pomogao i Nadi i našoj majci. Nabavio im papire da idu u Dalmaciju. Da se sklone od onih koji su ih tražili. Nadi izradio i pasoš. Rekao joj da ide u Veneciju, da nađe njegove roditelje i da ga tamo čeka dok se rat ne završi. A kad se vrati da će da se vjenčaju.
I tako se njih dvije upute preko Velebita. Ne znam kako su putovale, ali moja Boja ostala u Zadru, a Nada se uputila u Italiju. Ništa nije pomoglo što je majka odgovarala, što je naizmenice plakala i proklinjala, ona riješila da ide, pa to ti je! A nije se tome ni čuditi. Pa Nada je bila Bojina kćer, što naumi to i uradi. A poslije šta bude.
Za divno čudo, tamo gdje se uputila uspjela i da stigne.I da nađe Etorovu rodbinu. Oni živjeli u Veneciji, ustvari u Mestre, to ti je predgrađe Venecije, industrijska zona.Možeš da zamisliš kako su se zaprepastili kad im je Nada banula na vrata sa svojom pričom. Ali poslije stiglo i Etorovo pismo. Rekao im da je čuvaju dok on ne dođe. Pa ko bi sinu, vojniku, za koga ne znaš da li će i živu glavu iz rata izvući, mogao da odrekne? Ostala Nada kod njih, pa čak i onda kada su počela bombardovanja, kad su Amerikanci tukli Mestre, a oni pobjegli u selo da se sklone, Nada sa njima pošla. Kad je Italija kapitulirala Nijemci svoje dojučerašnje saveznike počeli da hapse i gone u zarobljeništvo. O Etoru ništa nisu čuli. Dvije godine se nije javljao, a onda im pisao da se sa svojim vojnicima pridružio partizanima i da je u Garibaldijevoj jedinici. I da ga Nada i dalje čeka da se vrati.
I eto, kad je došao iz rata, vjenčali se i izrodili četvoro djece. Dobar je čovjek Etore, ali ni Nadi nije bilo lako. On bio ljubomoran, plašio se da će ona da ode, da se vrati odakle je došla. Svake godine je po jedno dijete rađala. A onako svojeglava kakva je bila, teško se uklapala u sredinu u kojoj muž o svemu odlučuje. Ali, šta ćeš, barem je živu glavu izvukla.
Нема коментара:
Постави коментар