Укупно приказа странице

недеља, 30. април 2017.

Nada Petrović / Ugar





Ugar



Tinja
Ugar luča

Nikako da plane

Ma koliko iskra
Iz mastila bije

Sve u meni moje
Nemuštost i reči

Al kad žiška stane
Ništa moje nije


Nada Petrović







петак, 28. април 2017.

Nada Petrović / Vučija trava



Vučija trava


Otac
Iz noći u noć
Zakiva ekserima
Vrata i prozore

Majka
Crvene končiće
Gura u bravu

Zveri sa praga
Mame me urlikom
Koji pamtim iz snova

Usnula
Sa vučijom travom
Pod jezikom
Zaboravljam

Iznova


 Nada Petrović






четвртак, 27. април 2017.

Nada Petrović / Ona i ja



ONA I JA


Gde ona pokosi
Ja zdenem

Snoplje kolenima
 Pritežem
Ona kosu oštri

Ja nju
 Na plećima
Ona mene
Na krkače nosi


Nada Petrović






Nada Petrović // U vrleti



U vrleti




Preko gora
Preko voda
Od bogaza
Do bogaza

Tražim travku
U vrleti
Što bol leči
Čini skida

Da izlečim
Obris seni

Blago meni
Teško meni

Ne zastajem
Nepojamna
Snage bola
Bez boljitka

Ostaću ti ogoljena
Suri kamen
Na hridini

A ti
Ćutnjom
Sokoliš mi
Čegrtuše
U vrzini



Nada Petrović  




Nada Petrović / Oko belutka




Oko belutka


Kamenom sam te
U senku daleku
Odbeglu
Što mi put
Nadvoje prelama

Hlebom si me
Sa devet kora
I deseta pokorica
Po sred lica
A žal zaumna
Iz naprsle opne
Tek krestu pomolila

Senku sam sred praga
Dlanom kremen
Prelomila

Spoznala crno oko belutka
U kom ti nisam draga
 Ni ti meni drag

Krećemo iz početka
Kao da ništa nije bilo
I ničeg neće biti

Red hlebove kore
Red kamenja

U očnom zdencu
Preko odjeka
Ćutanje

Sve ostalo je isto
Ništa se ne menja



 Nada Petrović 





среда, 26. април 2017.

Нада Петровић / Отворено писмо



Отворено писмо

Вратите ми снове од кукурузне свиле,

затворене шкољке у којима су бисери,
сунце које се одбија од белине снега,
тишину која безобразне речи шапуће.

Нећу ваша буђења у којима постоји

нека друга истина и извитоперена јава,
где штоперицом свако сваком броји секунде,
у којима прави цртеже на замагљеном окну,
рецитује непознате и заборављене песнике,
глуми пред огледалом у купатилу и пева.

Не требају ми нека друга и другачија времена,

нећу да бирам између наметнутих изборâ,
нисам спремна да се смејем пред вама,
а да крадом у разапетој мрежи зидова плачем.

Вратите ми моје поломљене играчке...


Нада Петровић



Nada Petrović / Jes ti će mi kažeš



Jes ti će mi kažeš

Dogodilo se na današnji dan 1986... Černobilska katastrofa... Nekoliko dana su ovde ćutali. Taman toliko da je moglo da se uradi nešto ( bilo šta) a nije. Nismo decu sklanjali od kiše koja je nosila zagađenje u sebi... Nismo bunare pokrili... Nismo dobili uputstva kako da se ponašamo, kako da funcionišemo. Sve se kotrljalo uobičajenim tokom. Ni jedna jedina akcija da se hrana za životinje obezbedi, da se trava pokosi, da se bilo šta uradi.
Tada su ćutali da je u pitanju bio plutonijum kome je vek poluraspada 24000 godina. Tada su ćutali koliko je ljudi raseljeno, koliko nije preživelo, koliko je ostalo na kontaminiranim područjima. Po svemu sudeći i sada se taj podatak teško nalazi.
Ako se ne varam još nekoliko država je, sem naše, tu vest sklonila nekoliko dana od javnosti, počevši od Ukrajine čija je vlada odlučila eksploziju Černobila držati u tajnosti...
Pre nekoliko dana gledala sam dokumentarne filmove na ovu temu. Jedan od njih je o vukovima na tom prostoru, drugi o ekskurzijama koje se organizuju i čiji je cilj napušteni grad Pripjat. Nigde ne čuh da životinje imaju veću stopu smrtnosti, povećan nivo genetskih mutacija i smanjeni natalitet. Takve informacije samo ponekad procure zahvaljujući internetu. O ljudima čak ni to ne može da se nađe, kao da nije važno sa njima šta se dešava.
I dok ovo prebirem po sećanju javlja se još nekoliko slika... Hirošima, Nagasaki... Irak.. I vrte se neki ranije pročitani tekstovi: „Prema NATO izveštaju izručeno je 31.000 projektila sa osiromašenim uranijumom, prema podacima Vojske Jugoslavije bilo ih je 50.000, a prema nekim ruskim izvorima čak 90.000. Podsetimo, vreme poluraspada uranijuma U238 je 4,5 milijardi godina.“... Koliko li je to atomskih bombi, kada se sve sabere, živo me interesuje, ali odgovora na netu nema pa nema.
I opet kao da se nešto krije, kao da se prećutkuje, kao da ne treba da znamo kako da se zaštitimo, kako deci da bar malo damo šansu da prežive. Ćuti se o tome da ne postoje ozbiljne studije o kontaminiranim područjima, o životinjama i ljudima koji su oboleli od kacera. Zatrpavaju nas bespotrebnim informacijama, a verujem da se mnogima od nas dešava da u toku istog dana postoje dve sahrane ljudi koje smo znali i kojima bi trebali da odamo poštu, a mi ne znamo na koju da odemo.
I ovde ću da stanem jer mogla bih do sto jedan i nazad. Staću da iznova ne doživim da mi neko kaže, ko što mi je rekla komšinica u vreme černjobiljske papazjanije, kada sam joj skrenula pažnju da dete ne spusta u travu i da mu ne daje kontaminiranu salatu: „Jes ti će mi kažeš, ko da ja ne znam, moji su roditelji jeli neopranih ruku, u njivi, kad bi kopali, pa šta im fali? Još su živi.“.
Jes vala, oni su tada bili živi, ali ona sada nije, rekoše mi skoro da joj je i ćerka teško pobolela... Uostalom, ne mora niko ništa da mi kaže. Eno moje kuje kojoj tumorčina raste, eno kod komšije prošle godine, kuju su uspavali zbog istog problema, evo me gde pokušavam da se setim kada sam poslednji put bila na nekoj sahrani, a da nije bilo ono najgore...
Neće nas inat da ubije, to smo već zaboravili... Ubiće nas „Jes ti će mi kažeš“, i „Ajd bre ćuti, to je zavera, o tome se ne govori“
                                                                                        Nada Petrović


                         Fotografija je sa neta

Anđelija Stančić rođena Spajić (Šid, 1865 – Beograd, 1955) – Šiđanka koja je odbila Orden Svetog Save



Anđelija Stančić rođena Spajić (Šid, 1865 – Beograd, 1955) – Šiđanka koja je odbila Orden Svetog Save


Anđelija Stančić rođena Spajić (Šid, 1865 – Beograd, 1955), kćerka šidskog stolara Andreja Spajića, bila je učiteljica po struci, učesnica prvog svetskog rata kao medicinska sestra, odlikovana Krstom milosrđa 1914. godine od strane Nj.K.V. Petra I Karađorđevića kralja Srbije, dobitnica Ordena Svetog Save koji je potom uz zahvalnost odbila, autorka knjiga “Raspored rada u I razredu osnovne škole: (za I polugođe)” (1912), “Najstariji jezik Biblije: ili jedan od najstarijih kulturnih naroda” (1929), “Uspešno narodno lečenje” (1933), “Najveći svetitelji srpski i slovenski” (1934) i “Putnik: grčko-srpski” (1936). U svojoj autobiografiji Anđelija Stančić o svom detinjstvu u Šidu, između ostalog, navodi (u zagradama su primedbe autora ovog teksta):
„…Moj deda (Spiridon Spajić 1811-1881) imao je do opštinske pivare (danas Spomen-kuća Save Šumanovića) dosta lepu kuću sa velikim dvorištem pored koga je tekao potok i preko njega po širokom brvnu prelazilo se u baštu za povrće u kojoj je bilo i voćaka. Deda je bio zanatlija, opančar, blage i pitome naravi. Kada bi se leti vraćao pored naše kuće iz svoje livade ili kad obilazi njive uvek nam je – deci – donosio trsku „palacku“ čemu smo se radovali. Kad je meni bilo 2 god. moj otac nasledi dva lanca zemlje i pola kuće od svog strica (Uroš Spajić 1806-1858), koji je pre smrti ratovao u Italiji a kod kuće ostavio ženu i sinčića. Kad se vratio kući otpadio se od svakog rada i sa svojim prijateljima iz rata samo su trgovali sa švercovanim konjima, koje su šverceri iz Bosne – u ono vreme Turske – njima prodavali. Ubrzo je umro. Govorilo se posle još dugo u Šidu kako je kao odličan jahač uzjahao na skoro podivljalog bika u polju i na njemu projahao kroz glavnu ulicu do opštinske kuće a građani u strahu zatvorili sve dućane. Kuća ta, pokrivena trskom sasvim seljački bila je vrlo trošna sa dve sobice u sredi mračnom kujnicom i nad ognjištem otvorenim odžakom, nekom još manjom mračnom sobicom sa strane i otvorenim malim tremom. U dvorištu mali ambarčić i u dnu dvorišta mala trošna stajica. Valjda je posle bogati ujak (Lazar Grčić) ili deda pomogli da se sazida od naboja lepa radionica pored kuće sa otvorenim hodnikom za daske.
Otac, i ako je bio odličan zanatlija, voleo je društvo i da pretresa i političke stvari. On se nije nikad opio ni pravio neke ispade; ali u pitanju rodoljublja bio je jako žestok. U kući je bio strog a kad bi grdio nas decu ili šegrta uvek je psovao na nemačkom jeziku. Da bi nekako izlazili na kraj mati se moja satirala. Onako ćutljiva i trpeljiva mnogo je radila sama u bašti. Leti i prolećem ustajala je u 3 sata da seje, okopava i zaliva povrće, da bi subotom po šegrtu poslala na trg da proda prvu kelerabu, salatu, krastavce itd. Mnogo je negovala i cveće – sve vrste kako u bašti, tako i po prozorima. Ruzmarin za svadbe uvek se kod nje nalazio a leandri u sandučićima. Njega i ruzmarin morala je zimi u tuđim podrumima držati. Mi deca smo pomagali da se bere kopriva za ćuriće koje se gajile i da se posle nešto i proda. Sedela je naša mati često do neko dobi noći da iskrpi našu dečju odećicu, da bi sutra dan išli u školu ja i brat uredni a mlađi da su kod kuće opet čisti. I za Vrbicu ipak smo se mi deca ponovili. Makar ja dobijem cipelice „bronerske“ bele ili druge boje.
Kako je žalosno kad se dvoje uzmu a ni jedno nema svoje majke, a moja mati ni oca ni majke. Ni sa koje strane nemaju roditeljske ljubavi, malo potpore ili bar uputstva i saveta. Kad sam ja već pošla u školu bila sam „prvi đak“ u svim razredima.
Moji roditelji su bili pobožni. Nije u pravoslavnoj crkvi bilo neko klečanje, busanje u grudi nego čisto uverenje u moć i pomoć večitog Boga kome se molimo.
Roditelji su mi pričali da sam ja od 9 meseci prohodala i progovorila. A sećam se da me je mati malu predržavala u krevetcu pred spavanje i da sam ja ponavljala za njom ovu molitvicu: „Bogo milostivi budi mi u pomoći, daj mi srećicu i zagrli me i laku noć“ i mati me položi u postelju, pokrije i prekrsti. Roditelji a osobito mati učila nas je da starije poljubimo u ruku, da se ulicom javimo i kažemo „ljubim ruku“ starijem itd.
U osnovnoj školi kad naša učiteljica, koju smo svi voleli izađe iz učionice ako je ko došao kod nje u posetu ili ona morala gde otići uvek je mene kad sam bila u IV razredu ostavljala, da ja s đacima svršim sve predmete koji su na redu. I ja sam to tako vešto uradila, da se ona čudila. Učiteljica me je svud hvalila i isticala kao „izvanredno dete“ tako da su mnogi roditelji karal isvoju decu sa mnom,što mi je kod nekih bogatih devojčica stvorilo neprijatelje, i kao već udatoj u Šapcu javi mi je jednom neki mlad čovek i reče: „Mi smo svi u školi bili ukoreni vama i vašim učenjem“.
Kad sam o raspustu, posle druge godine Učiteljske škole došla kući, moja je mati poboljevala. A kako je bila ćutljiva i nikom da ne dosadi, nije se ni tužila, bar meni. Docnije ja sam se čudila da ondašnji lekar nije „pronašao“ lek za njenu bolest a ja sam se već tada setila leka. Kad sam bila u III razredu Učiteljske škole dobijem od jedne tetke crni glas, da je moja dobra mati umrla. I ako me je naša dobra učiteljica i drugarice mnogo tešile ta rana je bila neprebolna, jer sam ja uvek docnije mislila i govorila: teška je siromaština, teža je bolest a najteža je žalost…“.Godine 1923. Anđelija Stančić je odlikovana ordenom Svetog Save. Tim povodom u „Novostima“ od 2. marta 1923. godine objavljeno je njeno pismo:
„U skorašnjem broju „Samouprave“ izašlo je pored ostalih imena odlikovanih učiteljica i moje ime.
Čast i poštovanje ordenu, liku i uspomeni „Svetog Save“, čijim sam stopama trudila se da idem za vreme moje učiteljske službe. Čast i hvala i onome ko me odlikuje ili me je predložio za odlikovanje; ali ja orden niti želim niti mogu primiti. To je za mene sad dockan. Kad nisam odlikovana pre 12-15 godina, kad sam ja i naša kuća u Šapcu toliko radili kao rodoljubi izvan školskog rada a odlikovani je bio čak i jevrejski pop!
Kad nisam odlikovana i pre kad je Učiteljski zbor u Požarevcu predložio prvi i poradio da se podigne Učiteljski dom. Kao delovotkinja tog zbora, a pored čestitog tadanjeg predsednika poč. Mih. Stevanovića, bilo je tu i moje misli. Pa nisam odlikovana kad sam najviše radila za osnivanje „Ženskog Društva“. Nisam odlikovana kad sam u Ohridu dve godine besplatno držala časove u tamošnjoj Radničkoj školi dva put nedeljno i trudila se na osnivanju iste uz pripomoć svoga […]. Pored moga rada u osnovnoj školi bila sam i upraviteljica neko vreme te radničke škole.
Besplatno sam se primila tri meseca (sa još dva učitelja) da u večernjoj školi predajem Istoriju (za koje vreme mi je stan obijen i pokraden).
Nisam odlikovana kad sam u Vodenu prva osnovala „Zaštitu sirote dece“ iz pripomoć g. sveštenika u logoru Ljube Radovanovića, koji je na moj predlog skupljao decu izbegličku a ja kao nadzornica „Oficirske kujne“ skupljala sam ostatke jela i našoj deci delila. Kad se posle to pretvorilo u društvo malih četnika, predavala sam neko vreme, pored svog posla u kujni, čitanje i pisanje ili račun besplatno toj deci, dok se to opet nije pretvorilo u neradničko društvo „Obdaništa“ gde su deca provodila u igri, pozorištu a siroti starci „poslednje odbrane“ vukli im vodu i služili ih, i tako dalje.
I sad kad sam već neku godinu u penziji sa po nekim malim još radom ja ne želim orden, ne želim odlikovanje i na tome se zahvaljujem, blagodarim i odbijam. Neka se vodi računa u buduće u ministarstvu o vrednim nastavnicama, koji pored nastave u školi rade i na vaspitanju dece, koje je i suviše napušteno; neka se vodi računa o onima koji rade besplatno na prosveti narodnoj u slobodnim časovima i na materijalnom blagostanju našeg jadnog namučenog i napuštenog naroda. Njih odlikujte čemu ću se i ja radovati. A za mene je sad dockan. Anđelija V. Stančić, učit. u penziji.“
Autor teksta: Radovan Sremac


Preuzeto sa Fb zida 
                                                          Milke Lazarević Gligorijević

Nada Petrović / Sa različitih obala



Sa različitih obala



Tek ćemo
Ti i ja
Sa različitih obala

Svako iz svoje krletke
Sa kojih otpada pozlata
Ostaju gole žice
I tišina
Učaurena daljinom

Tek ćemo
Poglede
Teže od kamenja
Preko vrtača
I brzaka

A reč svaka
Prećutana
Bora
Koja se na boru
Naslanja

Otvoriće vratašca
Na kavezima
Uzaludno

Krila neletom
Zakržljala



Nada Petrović




Nada Petrović / Lek protiv starosti


Lek protiv starosti

U početku sam čitao i slušao sve i svašta. Posle sam tražio i pronalazio knjige koje po kvalitetu ostaju u sećanju, koje život menjaju. Onda kada sam se uključio na net isto je pravilo važilo za statuse, za članke, za muziku. Evo već nekoliko meseci unazad jedini mi je kriterijum kod knjiga da su krupna slova, kod slušanja radio emisija, da može da se dugmence odvrne i zvuk pojača.. Polako se navikavam na realnost da starim. Pokušavam da izvučem maksimum.
Za to vreme ona moja se samo mršti, žali na garderobu, žali na komšiluk, žali na loše pomade i još gore pudere. Vrti se ispred ogledala, pa posle traži da kupimo novu vagu, da je ova  koju imamo u kvaru, da dodaje nekoliko kila... Ma svašta joj pada na pamet... Maločas je maksi suknju koja joj je baš dobro stajala skratila do kolena. Zaboravila da ostavi za porub pa je to sad, posle nekoliko puta ispravljanja ruba koji je bio nakrivo, postao dopičnjak. Eno je gde ronza i ne misli da pristavi ručak. A ja... Šta ja?... Nisam ni pokušavao da je tešim kao ranije, znam da ne mogu većinu stari koje sam mogao pre. Samo sam je pogledao i bez reči izašao iz stana. Vratiću se večeras. Neću da joj kažem gde sam bio. Pokušaće da me natera, ali joj neće uspeti. Elo veće će da frkće, da preti, da moli. Posle će da odustane. Počećemo jutro, uz prvu kafu, kao da ništa nije bilo. Reći ću joj kako je moja duša, kako je lepa, kako sam juče lutao da nađem neku koja bi mogla nju da zameni i da sam se ko pokiso pas vratio kući, da sam srećan što me je primila... Ma reći ću ja još mnogo gluposti sve dok se glasno ne nasmeje. A taj glasni smeh, e pa on je najbolji lek protiv bolesti koja se zove starost i koja mic po mic prelazi u hronično stanje.



                                                          Nada Petrović 



уторак, 25. април 2017.

Dr Miodrag D. IGNJATOVIĆ / Raskošna ornamentika zračeće reči

                

    Raskošna ornamentika zračeće reči

( Recenzija za knjigu "Preko praga reči") 

Navikla je,ova odlična pesnikinja, Kragujevčanka, svoje verne čitaoce da uvek,sa svakom novom poetskom knjigom dobiju bogatu „ trpezu“. Ni ovog puta ponuđeni rukopis, izatkan od samih poetskih „ vradžbina“, iako ipak nešto otvoreniji od prethodnih knjiga, nije izneverio. Nada je od onih „ naivnih genija“, kako je govorio Šeli, koji, zapravo, imaju nadstvarnu moć ili su izabranici bogova, ona govori jezikom sublimirane suštine. I čega god se Nada prihvati, bilo da poseže za revokacijama rurarnog detinjstva, bilo da zablesne tračak onog prepoznatljivog što nam se svima događa ( npr. ratne katastrofe i bombardovanja Kragujevca i Srbije), bilo da zaranja u duboko korenje podsvesnog i u svom,a i , naravno, opšteljudskom biću, ona to čini – bar se tako čini s lakoćom maga i proročice. I njen jezik je takav: tajnovit, sušen i vejan na ikoni čovekove demarkacije sa onim i „ unutra“ i „ iznad“ i „ izvan“. U četiri prebogata i izazovna poglavlja, „ Na kapiji“, „ Prag reči“, „ Na raskršću“ i „ Bez staništa“, poetesa je profilisala toliko „ unutrašnjih pejzaža“, da samo onaj ko je unutra zagledan i potpuno napusti denotaciju, može da dospe do virovitih asocijacija koje se odmotavaju i odjekuju u duši – kao potmuli morski talasi...
Nada Petrović, nesumljivo krupno ime među najintrigantnijim u sprskom ženskom pojanju danas, sebi je izgleda dodelila – ili joj je to usud namenio – ulogu staroste koja priča davnašnje bajke ali – sa živim livom ispovedne intime! Prosto naprosto vas, recimo, zapleni vizuelizacija neke slike ili kazivanja, kao što je sluičaj sa aperceptivnim očevim portretom i slikom neke gotovo mitske gotovo starinske srbijanske kuće, kad  - eto ti i ispovedne priče, sažete do „  golog“  vriska ili slutnjive melanholije o „ Tom“ koji je bio, otišao, čeka se kao kakav egzistencijalni Godo ili nad Njegovim tragovima lementira diskretnom „ ženskom“ lirikom Penelope!  U pesmi „ Na kapiji“ takvi detalji ( otac stoji nba kapiji i „broji tragove“ – samo čije li ? , majka „ ni okom da makne“, „čeka da okopni“ – šta? Pesnikinja koju je život naterao da se „ opaše urlikom zveri“ „razgrće zgaslo ognjište“ sama... Opet taj mitski roditelj, ali i stub kućne sigurnosti ( bez koga se, naravno, u tragici ostaje...), koji, kaže u belešci o sebi na kraju ove knjige poetesa „ 1961... s majkom Verkom donese  n a  r u k a m a  svoju kćer i „ svijaju kućno ognjište u selu Maršić, gde pesnikinja i danas živi“, koji žednih očiju dočekuje zoru“ natkrilio se nad ovom poezijom, baš kao i drugi egzinstencijalni entitet, k u ć a  i, čini se kao i kćer – nesrećna pesnikinja, „ pre svitanja / rašljara dočekuje “ ! A „ rašljar“, zna se, vodu života traži...
Kako te životno – filozofske ( s pravom to kažemo!) „čvorove“, od kojih je ne samo Nadina , nego i svačija duša zagonetnuta, razrešava – i da li ih uopšte i razrešava – ova pesnikinja ? Čovek, svaki čovek, od prepotopskog praoca, do nikad  do kraja spoznatih predaka, kad razum, naravno, zataji, poseže za jungovom arhetipskom mitologijom! To su ta naša „ gruba“ čaranja i bajanja gde sve reči imaju upravo onakva značenja kakva svoj konotativni korelat imaju u „ najdubljoj“ ljudskoj duši! Pesnikinjin otac „ iz noći u noć/ zakiva ekserima/ vrata i prozore“, majka „crvene končiće / gura u
bravu“, a „ zveri sa praga“ mame pesnikinju... Njih „ pamti iz snova“, a uzda se u čudovišnu moć – vučije trave! A onda se pojavljuje „ pramajka vučica“...  Pesnikinja, baš kao i večni zastrašeni Čovek , uzda u čarobnjaštvo:
Meni je najlakše
Na kapiji reči

Ako slučajno zalutam
Hodam na rukama
                                 ( Pesma „ Hod na rukama“)
I sve se to događa, naravno, „ na kapiji“! Kojoj, gde je, između kojih prostora života... Na jednoj strani odbrana,kao kakvog hajdegerovskog i zamka, ali i „ pećine“ koja, naravno, simbolizuje dom – kuću, na koji sve, ama baš sve nasrće, a na drugoj izlazak u neslućene opasnosti životne „ divljine“. U pesmi „ Mlivo“, s ruralno- arhaičnim nazivom ( kao i štošta drugo, bolje reći mnogo u ovoj jedinstvenoj poeziji koja i jezik uzima iz bajanja, čaranja, zastrašnica i nadalica...) Čovek se ophrvan brigom za opstanak i uklanjanje zlu, kruni i „melje“, sve dok „ ceo lik ne samelje/ u sitno mlivo“, da bi, svu tu uzaludnost ipak shvatio samo oporom istinom, da i
Tad sve buduće
Kroz sito današnjeg
Isto je
Kao što je nekad bilo

Naša poetesa je zaista u pravu: reč je, u stvari, ključ ka smislu. Čak i onda kada, ponavljajući ostatke kolektivne nesvesti, tražimo od nje da nas ili sa nama samima, s nepoznatim, ili onim što je svuda oko nas, a takođe opasno nespoznato, spoji i to – u nadi! „ Reži / u samoći/ potkovana ćutanjem“ ( Pesma „Neizgovorena“ ta reč! I nikako „preko praga“. A šta je ona sve, bože moj! „ Zrno soli“, „kap smole/ za ikone“, „ tapija“ – o čemu, od koga, kome ? A i sve može: da nekoga „ kad ga ima, nema“, da čak i ostavi „ kućne zmije/ bez temelja“! dubina, kako bi rekao fenemenolog Minkovski, „ semantička pozadina i prošlost“ svake reči, uvek, nažalost, ostane „ iza praga“! To visoko korespondira sa naukom psiholingvista koji ukazuju na značaj i značenje tzv. „ predgovornog čina“. To je ta Nadina „ van kuće okamenjena mahovina“, koja se „ uvuče mež zube“ ( Pesma „ Izgovorena“ ) . I „ ukućani zaćute/ prvo sa tuđinima/ a onda međusobno“... Tako se, u stvari, ova poetesa bavi, maltene u čitavoj ovoj knjizi – raspravi i to „ čiste filozofske provinijecije“, gramatikom i „ lingvistikom smisla“. Mešajući adekvate rurarnog ( „ snopi“, „ kopi“, „ krstače“- u pesmi „Šuplji odjek“), ona izgovara u stvari onu „ muku s rečima“ koju imaju ne pesnici nego – filozofi! Otuda je ova knjiga jedan rečnik „ nemuštog jezika“ iz kojeg pesnikinja „ cedi“ ekstrate od sudbinskog značaja za čoveka: to je taj „hleb sa devet kora“, „ senka sred praga“, „očni zdenac“, belutak – kamen zaobljen do – gubljenja svake ivice gde se očekuje i može bar da počne  da „ para“ neki smisao ( Pesma ! Oko belutka“)
Nada Petrović piše svoju pesmaricu kao što to čine starosne vračare i čudotvorke. Nimalo srećna što joj dadoše i tu moć, kao vodenički kamen: da melje, ali i bude mlivo beshlebno, onaj „ sirak tužni među vihorove“. Samo, za razliku od velikana Njegoša, posvećenog ne toliko čoveku, kol’ko čoveštvu,pesniku koji epohe u bezvreme u ljudski vek stavlja, Nada je Sizif raspet na dragovoljnom – ili, tačnije, izabranom oštrom  stenju. Njen orao kljuca „ nutrinu“ i kriči mukom prećutanog, neskazanog, ostalog u kamen – reči i ispod jezika smisla! Ona zaista ide „ od bogaza/ do bogaza“, tražeći leka koji, u stvari, ne postoji, kao oreolom svetačkim okružena senkama- „ suri kamen na hridini“ ( Pesma „ Bezvid“). Hoće ona, ne da neće, „da nauči i ćutanje“, kao „ što deca uče govor/ reč po reč“ ali samo da bi, u stvari, imali „ o čemu da ćutimo“ ( Pesma „Ćutanje reči“). Zar se sme, tim povodom, zaboraviti Andrićev nauk izrečen upozoravajućim „ U ćutanju je sigurnost“ kad je „ krš i divljina“ egzinstencije ljudske u pitanju u paraboli „ Most na Žepi“?
Velike su, iako sputane u „ orahovu ljusku“ transverzale misli ove poezije! Nada, poput mudrog Pindara takođe misli – a i svoj poetski vrt obdelava- da  „pesnička vrlina ( joj- Pindaru, zapravo) brani da nadugačko i naširoko zbore“, kako Pindar podrugljivo reče „ kao pesnici dokoni“! i kad plače, a i to čini bezglasno, iako pesonalitet i aktivan poetski lik i ličnost, Nada kaše da to treba činiti „ iznutra/ do žilišta“, u isto vreme i čudnim „nemirom lovca“, ali i „ pomirenošću plena“ jer posle bega „ na površinu“, zateći ćeš  uvek zategnutu „ paukovu mrežu“ između onog prošlog i onog budućeg! ( Pesma „ Tišina“ ) . svud će nas – pručuje s razlogom – „ dočekati...odjek/ zaboravljenih reči“! a Sudbini ili – ko zna- možda tako ojačanom čoveku „ niču..novi zubi“! (Pesma „ Odjek“). „ Mrtvi čvorovi“ ( divna pesma „Vilina kosica“) su tako zavezani, da ni Aleksandrov mač smisla neće uspeti ništa do da bude – nazubljen...
Pesnik –Čovek je u stvari taj nesrećni „ kaman- samotnik“ ( Pesma „ vrelo“). I kad se životu podsmeva, on to čini – kakav fantastičan detalj! – „ kradom se u dlan smeje“ jer mu valja da „ oćuti sve tišine“, budući da je „ ćutanje vrelo reči“. Šta čoveku ostaje? Ostaje mu, zapravo, da se – igra.
Moja tuga
Grad gradila
U vrleti
Međ kamenjem                      ( Pesma „ Nova igra“)

Ali iza nje ide to „ Vilino kolo“, vile igraju kolo „  kraj pepelišta“ , a čovek – pesnikinja je „ vrela/ na vrelu/ pregorela“, „ skraja stranputice“ i „ tka senke“ od svoje i Njegove...
Čuvanje tajne Ko je Ko, a i Šta je Šta zaista je vrlina ove poezije! Izbeći personalizaciju znači, zapravo, u poetskoj aksiologiji ulazak u nešto neuporedivo, neuporedivo vrednije: univerzalizaciju da je Niko u stvari Neko, a Ništa Nešto! To Nada pokušava da kaže i u pesmi „ Sveća“, a i mnogim drugim pesmama ( Sred zgarišta“, „Ugar“,  gde „ iskra iz mastila bije“ i kad ta žiška svetlosti umione u mraku „ništa moje nije“ i dr. Poslednji  ciklus je, takođe, simboličnog naslova : on je to Mi ni u čemu, Nigde, Nikada, Bez imena,Porekla, nažalost  - i nade! Kao i Kafkin Jozef K.  koji , privođen Kamenolomu i gubilištu, „kao“ da vidi neku  k u ć u  i čoveka na prozoru i to u najdaljoj daljini privida, i naša pesnikinja rezignirano kaže:
Kao da sam nakon veka lutanja
Sebi se nenadno vratila  ( Pesma „ Putnik“)
Ali gde? Snovi su kao „ miris ciganske čerge“ od Njega ( Bože, ko li je taj Nadin ON ? Bog ili -nije valjda – On kao on?) je ona ipak „mrvicu“ dalje i to – posle prolaska kroz pakao i duše i tela! To je, zaista, putovanje po Hadu – kroz sve krugove iskušavanja, do Konačnog! A onda, naravno, „provali“ i presni život Nadin kad ona „ispija čemer“; želi čak „fatamorganu“ sa „ svim nedoumicama“, „prigovorima“, „ ljubomornim scenama“, „ besparicom.... Ali, dobar pesnik i kad zapeva ovako „ profano“, ipak ume da se trgne i uspne se do visine istinske poezije:
Sutra ću da obučem
Haljinu mrtve žene
Svoju jedinu svečanu haljinicu ( Pesma „ Fatamorgana“)
Sumorna je vizija tobožnjeg „ novog života“ ( Pesma „ Novi život“):
Kamen na kamen
I šaku zemlje...
Tu ispred praga
Meru da mi ne uzmete
Iznova
Da se rodim
Kamena misao, a poruka, kao i uvek- jasno- nevesela! Baš kao i ljudski život u kojem je sreća samo privid i spoljni lik prolaznosti... Čovek je, u stvari- ima prava kao i uvek ova pesnikinja- „ Gladnik na putu / ka sebi“ ( Pesma „ Gladnik“). Čak su i senke „žedne“, a „ privid se trebi/ od privida“ ( Pesma „Lov“).  Izležu li to zaista pesnici opako „ zmijsko jaje“?  Izležu, jakako! Ali, te zmije u stvari njih obvijaju , prete im, „ slepim pogledom ljube“, „ plode se“ u njihovoj tugi – čak i „ na osunčanoj strani“ ( Pesma „Zmijsko jaje“). Tu su i rojevi tih  strašnih stršljenova – od njihovih žaoka pesnikinja „ snopi“ svoju pesmu dok na „ oronulom pragu kleči“ ( Pesma „ Med stršljenima). Ostaje ona – a i svi mi, u stvari – „ na vučjem saborištu“ na kraju te Siranove „ balade“ mežu huljama! Želi Nada i Njemu, i Sebi, i Nama, da se „ dobru nadamo“, makar na korak, s kamena na kamen, pao i na – trn! Ipak, eto da i ona bude kafkijanski „ optimista“, završava poruka da nas „ na vučijem saboraštu“ sve nas
„... uvek neko
Željno čeka“ ( Pesma „ Vučje saborište)
Boluje Nada boli „ da je nema“,  „traži svrhu postojanja/ od staništa do staništa“ ( Z a v r š na – podvlačimo- pesma „ B e z  staništa!), pošto je, kao po Kalvariji, sa svojim krstom na leđima, pretraživala „ senke reči u mrklini“ i to sve „ na putu / ka ognjištu“, i mada tamo čeka „ okov praga“... Svejedno: to je ipak nada! Kakva-takva, potrebna Čoveku...
Poezija ove  i z v a n r e d n e  pesnikinje, zaista sa imenom i značenjem u savremenosti srpskog pojanja u teškim i mutnim vremenima, podseća ( u slobodnoj figuralnoj transkripciji...) na zatvoren, uobručen lanac iskovan na verigama adske vatre čovekovog postojanja i opstajanja. Poezija, kako bi Njegoš rekao, „ nasijana misaonim semenom“, trpka, izvračana i ukleta, kletva i molitva, vapaj i trpka tek nada... Ništa, osim malog trunja, suvišno, s ritmom koji deluje kao bajalica ali i kletva, gotovo misno , kultno, ali i okultno, „ sušena“ na promaji izbi i razvalina bivših kuća, zagonetana ne radi zagonetanja nego da se smrt i besamisao pometu, da se čini odagnaju ugljevljem koje će, jedvačujno, zacvileti u ledenoj vodi ljudskog razuma. Pesnikinja koja je udružila predačko predanje jezika, kudelju staramajke sa vezom ustrašene neveste, koja je zavetnim rečima želela – a i uspela- da čoveka očoveči iznutra, da mu, istovremeno, bude i staramajka, ali i ljubavnica koja čeka nekog srbijanskog Godoa, Merso koji priznaje da je kriv zbog svetogrđa, ali veruje u ikone kojima čak i Ad ( Had) posvećije – sve je to u „ raboš“ srpskog jezika upisala škrtom šarom oba Šumadinka iz čijeg pojanja, kao u malo kom, odjekuje i kukuvija ali i gnezdi se lastavica posle hrabrog leta od Nemila i Nedraga ka ... Zaista, ka čemu?  Vredna, zavetna knjiga ! 


Beograd
Aranđelovdan 2007.                                     Dr Miodrag D. IGNJATOVIĆ






Momo Kapor: / "Ispovesti"

"Umetnost se kod nas, u najširim slojevima, još smatra razbibrigom, nečim pomalo nedozvoljenim, ženskastim, nedoličnim za pravog muškarca. Mada smo bez sumnje jedan od najmudrijih naroda u Evropi, profesionalnih mislilaca kod nas je uvek bilo malo, a reč filozofija još se upotrebljava kao uvreda ("Nemoj tu da mi filozofiraš!"). Poslednjih dvadesetak godina predstavu o umetniku donekle je ispravila televizija: kod nas se, naime, ceni samo ono što televizija prikazuje od umetnosti, a to su uglavnom pevači, zabavljači, voditelji, glumci, kaskaderi... Naša vekovna glad za blagostanjem još se nije sasvim zasitila, još nam se želje i nade vrte oko čvrstih, pouzdanih i opipljivih stvari, oko kupovanja zemljišta i imanja, građenja kuća, podizanja ograda, posedovanja snažnih mašina, školovanja dece na fakultetima posle kojih će brzo doći do svog komada hleba. Još od malih nogu, dakle, naš budući umetnik, koji mutno oseća da sa njim nešto nije u redu, jer ga ne zanimaju stvari koje ostali cene iznad svega, biće prokažen svojim nevidljivim belegom. Samo od njegove sposobnosti da se prerušava zavisiće hoće li na svojim nejakim plećima osetiti, već u tom periodu umetničke larve, opaku težinu duhovnog linča u maloj sredini, koja još nije zrela da ga primi. Hej, spusti se malo s oblaka na zemlju! Opet spavaš? Gde si? Prvo nauči matematiku, pa onda budi šta hoćeš! Gledaj od čega se živi!...A onda, jednoga dana, vučen neprestano onom zlatnom niti, naoružan patnjom, otporan na nerazumevanje, pronaći će put do sebe i sredine koja će ga prihvatiti. I tada će od svih onih godina poniženja, neuzvraćenih ljubavi, dosada i bezizlaza iskristalisati svoj oblik, svoju reč, razrešenje one davne misterije koja ga je mučila. Spor će biti zaboravljen, a ono daleko vreme kada ga nisu razumevali, ni prihvatali činiće mu se kao najlepše doba života.
..Ako se, na nesreću, rodite talentovani za umetnost, a to se svakome može dogoditi, jer, lepe devojke i talentovani ljudi rađaju se podjednako svuda po zemaljskom šaru, čekaju vas mnoge nevolje.
Na vas će najpre biti ljuti brojni ljudi od nauke, koji se već vekovima trude i zlopate da naučno objasne šta je to, u stvari, talenat? Među tim receptima, najčešći su oni izraženi u procentima, jer nauka još nije shvatila da se čuda ne mogu brojčano izraziti. Tako ćete često čuti da je talenat, u stvari, "devedeset devet odsto rada i samo jedan odsto predodređenosti...." što je, možda, donekle tačno, ali ponovo ostaje potpuno neobjašnjiv onaj jedan kobni procenat, koji sumorni rad preobražava u duh, baš kao što jedan procenat kvasca učini da naraste devedeset i devet odsto ravnodušnog brašna, koje bi se inače, ubuđalo u vreći.
No, vratimo se mržnji: zašto vas neće voleti?
Najpre, zbog toga što ste talenat stekli bez ikakvih ličnih zasluga. Niste ga ni nasledili, a i ako jeste, ne znate od koga! Roditelji su vam bili pristojni, prosečni ljudi, baba i deda, takođe... Možda je neki vaš daleki predak, za koga niste ni čuli, poslao kroz vreme i svoju krv tu kobnu, nerazumljivu klicu talenta što je vekovima tinjao u njemu, da bi tek u vašim žilama pronašao pravu reku u koju će položiti svoje mlade?
Neće vas voleti ni zbog toga što vam niko nije dodelio ukazom talenat, jer na ono što se dodeljuje može se i uticati; može se oduzeti, smanjiti, sprečiti, dozirati, prebaciti na nekog drugog, pozajmiti, ustupiti, prodati, konfiskovati, a talenat je, kao što je poznato, nemoguće krivotvoriti, umnožavati i deliti... Talentu se ne može ništa, sem što je lako moguće zagorčati život njegovom nosiocu, a za to će se svi i te kako pobrinuti - iskusićete to na sopstvenoj koži, ako na nesreću posedujete bilo kakav umetnički talenat!
I tako, posle svih studija, doktorata, katedri, simpozijuma i savetovanja, dogovora i sporazuma, pojavljuje se talenat tamo gde ga niko nije očekivao, u telu kakve sumnjive spodobe, koja nikako ne uspeva da se uklopi u pristojnu životnu šemu. Da ga nagrade? Ko je siguran da neće odgristi uvo predsedniku žirija? Možda uopšte neće doći na primanje, a i ako dođe, kako će biti odeven, koga će sve dovući sa sobom, koje sve sumnjive tipove sa kojima se druži - na kraju, šta će kazati dok se bude zahvaljivao za nagradu?
Zar nije mnogo lakše nagraditi nekoga bez talenta, ali pristojnog, a talentovanom je i njegov talenat ionako dovoljna nagrada! Jer, šta ako taj talenat posle zabrlja, šta ako se pokaže nedostojnim nagrade koja mu je dodeljena? Kako onda uzeti nagradu natrag, kako opozvati talenat?
Proglasiće vas manijakom, amoralnim, lenjivcem, alkoholičarem, skribomanom, srebroljupcem, špijunom; meriće vaš talenat opšte priznatim talentima iz prošlosti i neće naći sličnog, jer je svaki talenat nov, izuzetan i neponovljiv, uvek drugačiji od prethodnih, pa će vas proglasiti netalentovanim, zadržavši ipak privilegiju koja pripada samo talentima, da vam zavide i da vas mrze.
I ma koliko imali vlasti, moći i ugleda, čeznuće za makar samo malo talenta, kojeg je priroda tako izdašno podarila nekoj protuvi. Sanjaće noćima da je pronađen lek za netalentovane  - talentin u kapljicama i da su otkupili ceo kontigent!
Zato, ako imate malo talenta, nemojte to nikom otkrivati, čak ni rođenom bratu koji ga nema, a rodila vas ista majka! Krijte talenat kao zmija noge, a kad vam kažu da ste talentovani, pravdajte se da je to potpuno slučajno, da je po sredi neka zabuna i da ste netalentovani baš kao i većina ostalog sveta."

Momo Kapor:  "Ispovesti"

Fotografija sa neta





Zlatko Martino / Posijati kosti pustinjom



POSIJATI KOSTI PUSTINJOM

Je li čovjek hrabar ako posije kosti po planinama,
Po Sahari, ako je zemaljska kora previše čvrsta, to kamenje ;
Ako pijesak podupire tijelo požutjelim dinama, ako mu
U pijanstvu zadovoljno lupa srce. Oštra sječiva njegovih
Kostobolja otkrivaju život skutren u usahloj školjci.
Treba i nama poteći vino stisnutim venama, da rušimo
Drvorede, šume, usamljeni bor, izazovemo neku sućut
Okresanog drveća, da nam slete ptice i gnijezde se pod
Sobom, da sva jaja griju krilom do kričavih mladunaca.
Ne dajmo da nas zviježđe zaustavi u ponoćnim namjerama.
Ipak ćemo izgubiti glavu, cigarete i sve što s njima ide ;
Olovku, upaljač, notes i ključeve od stana. Sitnice koje se
Mogu negdje odložiti da ih uzaludno tražimo satima.
Zaborav je nečitka zabluda koja drži svijet u ravnoteži.
Radije ću misli zabilježiti drugdje, na komadiću zgužvanog
Papira, ako tu trebaju pustiti korijen, razgranati vene,
Ostaviti šiprag neprohodne prašume, pijesak praskozorja.
Umrijet ću lako, imam novac za pogreb i grobno mjesto.
.
"ISELJENE PTICE" Medulin 2012.

                                Zlatko Martinko



( PS: Ovu pesmu je Zlatko na FB postavio pre 9 dana. Danas vidim da na njegovom FB zidu izjavljuju saučešće porodici... )


Nada Petrović / Na putu ka obali



Na putu ka obali

Moja drugarica danima plače. Kad je niko ne  vidi, kad je niko ne čuje. Iskopala je bunar tuge, posmatrala kako se puni izneverenim nadama, dosipala neispunjena očekivanja, dolivala maglovitim željama. Ništa se na njoj ne pokreće, sem suza koje klize, sem grudnog koša koji pod talasima jecaja ponire i izranja.
Danima pričam mojoj drugarici priče, pokušavam da je nasmejem, da je naljutim, da joj bilo šta uradim samo da je pokrenem, da započne borbu, da se ne predaje. Balansiram po oštrici koja razdvaja dve duše koje se traže, rizikujem da me odbaci, da se svaka sa svoje strane strmoglavi u ćutanje.
Prisećam se i govorim joj reči koje sam svojoj deci prošaputala kada su upisivali fakultete, reči koje sam cedila iako sam u tim trenucima osećala strah da li ću moći, da li će oni moći: „ Mi nemamo nikoga da nam pomogne sem Boga. Ako on bude na našoj strani mogu svi biti protiv nas, opet ćemo kao pobednici da isplivamo na drugu obalu. Ko nije probao on nije uspeo, ali, ako probate i uspete, znajte da će da vas najviše mrze oni koji nisu ni probali. Uvek ćete da ih podsetite na njihov strah i nespremnost za borbu.“ . Usput joj sa ponosom govorim kako su mi deca postala ljudi, borci, pobednici u svojim malim najvećim životnim borbama.
Prisećam se i govorim joj lekciju koju sam nekada davno čula i koju uporno i sebi ponavljam, da u životu svema treba prilaziti kao što psi to rade: Omirisati, proveriti da li je za hranu ili za igru, pa ako ništa od toga nije sve to prepišati“.
Prisećam se i govorim joj još hiljadu sećanja na odluke koje se nisu činile razumnima kada sam ih donosila, za koje su me svi kojima sam bila okružena govorili da je čist promašaj, da je ludilo tako nešto i pomisliti, a kamo li pokušavati; odluke za koje se kasnije pokazalo da su bile jedino ispravne, koje su mi  pomogle da stignem ovde gde sam sada.
Moja drugarica plače, a ja je ne tešim. Strah me je da je podržavam u odluci da bude žrtva. Strah me je da se s njom ne solidarišem i da odustanem od borbe koja je preda mnom. Borbe bez koje život ne bi imao smisla, bez koje bi sve ovo bilo životarenje i preživljavanje.
Jutros joj kucam poruku: „Kad upadneš u izmet imaš dve mogućnosti, da plivaš pokušavajući da držiš glavu iznad smrdljive kaljuge ili da zaroniš i potoneš“. Nisam sigurna da će pročitati, nisam sigurna da će razumeti, nisam sigurna da će zaplivati. Više ni u šta nisam sigurna sem u to da ću se ja do zadnjeg svog udisaja boriti da me smrt u govnima ne zadesi, a ako se to i dogodi, znaću bar da umirem na putu ka obali.

                                                                      Nada Petrović