Укупно приказа странице

среда, 26. април 2017.

Anđelija Stančić rođena Spajić (Šid, 1865 – Beograd, 1955) – Šiđanka koja je odbila Orden Svetog Save



Anđelija Stančić rođena Spajić (Šid, 1865 – Beograd, 1955) – Šiđanka koja je odbila Orden Svetog Save


Anđelija Stančić rođena Spajić (Šid, 1865 – Beograd, 1955), kćerka šidskog stolara Andreja Spajića, bila je učiteljica po struci, učesnica prvog svetskog rata kao medicinska sestra, odlikovana Krstom milosrđa 1914. godine od strane Nj.K.V. Petra I Karađorđevića kralja Srbije, dobitnica Ordena Svetog Save koji je potom uz zahvalnost odbila, autorka knjiga “Raspored rada u I razredu osnovne škole: (za I polugođe)” (1912), “Najstariji jezik Biblije: ili jedan od najstarijih kulturnih naroda” (1929), “Uspešno narodno lečenje” (1933), “Najveći svetitelji srpski i slovenski” (1934) i “Putnik: grčko-srpski” (1936). U svojoj autobiografiji Anđelija Stančić o svom detinjstvu u Šidu, između ostalog, navodi (u zagradama su primedbe autora ovog teksta):
„…Moj deda (Spiridon Spajić 1811-1881) imao je do opštinske pivare (danas Spomen-kuća Save Šumanovića) dosta lepu kuću sa velikim dvorištem pored koga je tekao potok i preko njega po širokom brvnu prelazilo se u baštu za povrće u kojoj je bilo i voćaka. Deda je bio zanatlija, opančar, blage i pitome naravi. Kada bi se leti vraćao pored naše kuće iz svoje livade ili kad obilazi njive uvek nam je – deci – donosio trsku „palacku“ čemu smo se radovali. Kad je meni bilo 2 god. moj otac nasledi dva lanca zemlje i pola kuće od svog strica (Uroš Spajić 1806-1858), koji je pre smrti ratovao u Italiji a kod kuće ostavio ženu i sinčića. Kad se vratio kući otpadio se od svakog rada i sa svojim prijateljima iz rata samo su trgovali sa švercovanim konjima, koje su šverceri iz Bosne – u ono vreme Turske – njima prodavali. Ubrzo je umro. Govorilo se posle još dugo u Šidu kako je kao odličan jahač uzjahao na skoro podivljalog bika u polju i na njemu projahao kroz glavnu ulicu do opštinske kuće a građani u strahu zatvorili sve dućane. Kuća ta, pokrivena trskom sasvim seljački bila je vrlo trošna sa dve sobice u sredi mračnom kujnicom i nad ognjištem otvorenim odžakom, nekom još manjom mračnom sobicom sa strane i otvorenim malim tremom. U dvorištu mali ambarčić i u dnu dvorišta mala trošna stajica. Valjda je posle bogati ujak (Lazar Grčić) ili deda pomogli da se sazida od naboja lepa radionica pored kuće sa otvorenim hodnikom za daske.
Otac, i ako je bio odličan zanatlija, voleo je društvo i da pretresa i političke stvari. On se nije nikad opio ni pravio neke ispade; ali u pitanju rodoljublja bio je jako žestok. U kući je bio strog a kad bi grdio nas decu ili šegrta uvek je psovao na nemačkom jeziku. Da bi nekako izlazili na kraj mati se moja satirala. Onako ćutljiva i trpeljiva mnogo je radila sama u bašti. Leti i prolećem ustajala je u 3 sata da seje, okopava i zaliva povrće, da bi subotom po šegrtu poslala na trg da proda prvu kelerabu, salatu, krastavce itd. Mnogo je negovala i cveće – sve vrste kako u bašti, tako i po prozorima. Ruzmarin za svadbe uvek se kod nje nalazio a leandri u sandučićima. Njega i ruzmarin morala je zimi u tuđim podrumima držati. Mi deca smo pomagali da se bere kopriva za ćuriće koje se gajile i da se posle nešto i proda. Sedela je naša mati često do neko dobi noći da iskrpi našu dečju odećicu, da bi sutra dan išli u školu ja i brat uredni a mlađi da su kod kuće opet čisti. I za Vrbicu ipak smo se mi deca ponovili. Makar ja dobijem cipelice „bronerske“ bele ili druge boje.
Kako je žalosno kad se dvoje uzmu a ni jedno nema svoje majke, a moja mati ni oca ni majke. Ni sa koje strane nemaju roditeljske ljubavi, malo potpore ili bar uputstva i saveta. Kad sam ja već pošla u školu bila sam „prvi đak“ u svim razredima.
Moji roditelji su bili pobožni. Nije u pravoslavnoj crkvi bilo neko klečanje, busanje u grudi nego čisto uverenje u moć i pomoć večitog Boga kome se molimo.
Roditelji su mi pričali da sam ja od 9 meseci prohodala i progovorila. A sećam se da me je mati malu predržavala u krevetcu pred spavanje i da sam ja ponavljala za njom ovu molitvicu: „Bogo milostivi budi mi u pomoći, daj mi srećicu i zagrli me i laku noć“ i mati me položi u postelju, pokrije i prekrsti. Roditelji a osobito mati učila nas je da starije poljubimo u ruku, da se ulicom javimo i kažemo „ljubim ruku“ starijem itd.
U osnovnoj školi kad naša učiteljica, koju smo svi voleli izađe iz učionice ako je ko došao kod nje u posetu ili ona morala gde otići uvek je mene kad sam bila u IV razredu ostavljala, da ja s đacima svršim sve predmete koji su na redu. I ja sam to tako vešto uradila, da se ona čudila. Učiteljica me je svud hvalila i isticala kao „izvanredno dete“ tako da su mnogi roditelji karal isvoju decu sa mnom,što mi je kod nekih bogatih devojčica stvorilo neprijatelje, i kao već udatoj u Šapcu javi mi je jednom neki mlad čovek i reče: „Mi smo svi u školi bili ukoreni vama i vašim učenjem“.
Kad sam o raspustu, posle druge godine Učiteljske škole došla kući, moja je mati poboljevala. A kako je bila ćutljiva i nikom da ne dosadi, nije se ni tužila, bar meni. Docnije ja sam se čudila da ondašnji lekar nije „pronašao“ lek za njenu bolest a ja sam se već tada setila leka. Kad sam bila u III razredu Učiteljske škole dobijem od jedne tetke crni glas, da je moja dobra mati umrla. I ako me je naša dobra učiteljica i drugarice mnogo tešile ta rana je bila neprebolna, jer sam ja uvek docnije mislila i govorila: teška je siromaština, teža je bolest a najteža je žalost…“.Godine 1923. Anđelija Stančić je odlikovana ordenom Svetog Save. Tim povodom u „Novostima“ od 2. marta 1923. godine objavljeno je njeno pismo:
„U skorašnjem broju „Samouprave“ izašlo je pored ostalih imena odlikovanih učiteljica i moje ime.
Čast i poštovanje ordenu, liku i uspomeni „Svetog Save“, čijim sam stopama trudila se da idem za vreme moje učiteljske službe. Čast i hvala i onome ko me odlikuje ili me je predložio za odlikovanje; ali ja orden niti želim niti mogu primiti. To je za mene sad dockan. Kad nisam odlikovana pre 12-15 godina, kad sam ja i naša kuća u Šapcu toliko radili kao rodoljubi izvan školskog rada a odlikovani je bio čak i jevrejski pop!
Kad nisam odlikovana i pre kad je Učiteljski zbor u Požarevcu predložio prvi i poradio da se podigne Učiteljski dom. Kao delovotkinja tog zbora, a pored čestitog tadanjeg predsednika poč. Mih. Stevanovića, bilo je tu i moje misli. Pa nisam odlikovana kad sam najviše radila za osnivanje „Ženskog Društva“. Nisam odlikovana kad sam u Ohridu dve godine besplatno držala časove u tamošnjoj Radničkoj školi dva put nedeljno i trudila se na osnivanju iste uz pripomoć svoga […]. Pored moga rada u osnovnoj školi bila sam i upraviteljica neko vreme te radničke škole.
Besplatno sam se primila tri meseca (sa još dva učitelja) da u večernjoj školi predajem Istoriju (za koje vreme mi je stan obijen i pokraden).
Nisam odlikovana kad sam u Vodenu prva osnovala „Zaštitu sirote dece“ iz pripomoć g. sveštenika u logoru Ljube Radovanovića, koji je na moj predlog skupljao decu izbegličku a ja kao nadzornica „Oficirske kujne“ skupljala sam ostatke jela i našoj deci delila. Kad se posle to pretvorilo u društvo malih četnika, predavala sam neko vreme, pored svog posla u kujni, čitanje i pisanje ili račun besplatno toj deci, dok se to opet nije pretvorilo u neradničko društvo „Obdaništa“ gde su deca provodila u igri, pozorištu a siroti starci „poslednje odbrane“ vukli im vodu i služili ih, i tako dalje.
I sad kad sam već neku godinu u penziji sa po nekim malim još radom ja ne želim orden, ne želim odlikovanje i na tome se zahvaljujem, blagodarim i odbijam. Neka se vodi računa u buduće u ministarstvu o vrednim nastavnicama, koji pored nastave u školi rade i na vaspitanju dece, koje je i suviše napušteno; neka se vodi računa o onima koji rade besplatno na prosveti narodnoj u slobodnim časovima i na materijalnom blagostanju našeg jadnog namučenog i napuštenog naroda. Njih odlikujte čemu ću se i ja radovati. A za mene je sad dockan. Anđelija V. Stančić, učit. u penziji.“
Autor teksta: Radovan Sremac


Preuzeto sa Fb zida 
                                                          Milke Lazarević Gligorijević

Нема коментара:

Постави коментар