Укупно приказа странице

петак, 7. април 2017.

Tatjana Janković / Previše ljubavi

Tatjana Janković: Previše ljubavi

Veliki smeđi pas se okreće i kreće prema meni. Trči lagano, poigrava se. Njegove opuštene uši u pokretu otkrivaju svoju ružičastu unutrašnjost, nežnu kao naličje rukavice.
Osvrćem se oko sebe. Okolo nema nikoga čiji pogled sledi psa. On zastaje ispred mene, podiže se na zadnje šape i uspravlja visoko uz moje grudi. Glava sa isplaženim rumenim jezikom i balama koje cure dopire mi gotovo do brade.
Nešto teško i gusto u meni tiho tone. To nije strah. To je sličnost koja parališe. Spuštam dlan između njegovih ušiju i žmurim. Volela bih da me ujede za ruku.
„Bela!“, čuje se poziv iz polumraka. Pas se okreće i trči nazad. Otresam košulju rukama koje drhte.

* * *

O njemu sam znala mnogo više nego što je on znao o meni. Znala sam, recimo, da ima ženu i da nemaju dece, da ona pati zbog toga, a da njemu deca i nisu toliko bitna… On je o meni znao samo ono što sam odabrala da zna da bi me voleo. Vodila sam računa o tome. U našim prvim susretima u parku, ispitivala sam šta mu se sviđa da bih potom mogla to i da budem, za njega. Ponešto se podrazumevalo samo po sebi, kao pas.
Znala sam da bi trebalo da volim njegovog psa, pa sam se pretvarala da ga volim. Pas je bio ravnodušan prema meni. Smrdeo je, nekontrolisano mlatarao repom i ostavljao oštre, svetle dlake na mojim nogavicama.
Vlasnik psa i ja smo se viđali subotom, kada je on svog ljubimca izvodio u park. Izvodio ga je i svake večeri, ali su ti termini pripadali isključivo psu, dok smo subotnji, prepodnevni, pas i ja delili.
Odnosno, da budem sasvim iskrena (sada, kada on više nije sa mnom, najzad smem da budem iskrena), pas je čekao u mom predsoblju do isteka subotnjeg termina.
Pretvarala sam se da volim psa, jer kakve sam izglede imala da će on voleti mene onoliko koliko želim, koliko mi je potrebno, ukoliko ja ne volim njegovog psa? I poverovao mi je, ne zato što je glup ili naivan, već zato što je lako poverovati u ono što želiš.
Psu je, međutim, bilo jasno. Pametan i strpljiv stvor. Poslušno je krckao granulice sa mog dlana, tolerisao moju lažnu ljubav, daleko strpljiviji od mene. Čekao bi koliko god je bilo potrebno. Možda zato što psi nemaju osećaj za vreme… Ne, ovo zanemarite. Ne bih da zvuči kao da nalazim opravdanje.
Dakle, bila sam sve ono što on voli. Tako sam mislila, ali je sad već očigledno da sam u nečemu omašila, jer on je jedne subote došao i objavio da mi se subotnji termin oduzima. Da, potvrdio je, zato što je u igru sada uključena i beba.
Otkud beba?! Zar ne postoje neizlečivi problemi za nastanak bebe, zar ne postoji nepremostiva prepreka u vidu… mene?!
To su neka od pitanja koja su se zaletela na njega, pa se, neizgovorena, vratila nazad u moju glavu. Kao i ono da li bi sada trebalo da volim i tu bebu, da bi on nastavio da voli mene? I da li bi trebalo da volim možda i njegovu ženu, buduću majku njegovog budućeg deteta?
Nije spominjao nas. Govorio je o radosti, o čudu, o sreći… O svemu što je pripadalo njemu. Što sam ja više ćutala, on je sve više govorio. Možda da sam uspela da se obradujem, da sakrijem zaprepašćenost, izigranost, možda da sam otišla u predsoblje kod psa i tamo strpljivo sačekala… Možda.
Pošto je izostala moja radost, i on je splasnuo i naprečac postao preduzimljiv. Kao da je bilo malo vesti za taj dan, rekao je da se više nećemo viđati, jer bi to sada, sa bebom koja dolazi, bilo… Nije znao kako bi to nazvao, ali je očekivao da razumem, kao što sam i do tada sve savršeno razumela i klimala glavom.
Za kraj je sačuvao utešnu nagradu: ostaviće mi psa. Jer, pas je sada višak, kao što sam i ja višak. Psa je nabavio za utehu ženi bez bebe, a pošto je beba sada takoreći tu, žena više ne želi životinju u stanu… Obećao joj je da će se on pobrinuti za to, odjednom neprepoznatljivo odgovoran. Pa pošto sam ja zavolela psa i pas je zavoleo mene, najbolje bi bilo…
I tako opran, začuđujuće živ, podmlađen, ni najmanje ne skrivajući ushićenost, izašao je u pola rečenice, ostavivši meni, sveznalici, da je sama dovršim. Da popišem, zavedem i počistim. Ne sama − sa psom u predsoblju.
Zašto mu nisam rekla da vodi tog psa tamo gde i on ide, tamo odakle je došao? Zašto sam prihvatila preokret? Zašto ja nisam bila ta koja napušta?
To bi bilo nešto sasvim novo, nikad viđeno. Za ovo sam već bila pripremljena, samo sam čekala da se desi. Da budem usedelica koja šeta psa.

* * *

Previše puta su mi se ponovila ista zaletanja u prazno da ne bih i sama uočila obrazac. Vidite − ako do sada niste videli − kod mene je sve preterano, svega ima nekako previše. To je još majka često umela da primeti. Previše razmišljaš, Previše čitaš, Previše brineš, govorila mi je. A ja – ili tako, ili nikako.
Kažem, urođena stvar. Previše trčanja, previše skakanja, previše padanja. I, naravno, previše plakanja.
Da skratim priču − jasno je kad se zaljubim koliko se zaljubim, kad volim koliko volim.
Ranije, dok sam verovala da je i sa drugima isto, eh, tu je čak i za mene, bilo previše bola.
Gledala bih ga (njega, uvek je tu bio neki on) sva u suzama, i grcala kako meni treba da se viđamo češće, meni treba više… Čega više, grubo bi upitao taj aktuelni on. I ja bih naivno trepnula, oslobodivši još dve-tri suze i prošaptala, više ljubavi.
U prvom trenutku, različito su reagovali na to. Jedan me je zagrlio i pomazio po kosi, drugi je napravio jedva vidljiv trzaj unazad, treći se ukopao u mestu. Sva trojica su odmah potom isparila. I šta sam onda mogla sa svim tim odlascima, sa previše odlazaka? Htela ne htela, morala sam da uvidim da je problem u meni.
Možda problem nije u meni, razmišljala sam optužena i za to da previše razmišljam. Problem je u višku mene. I kad bih samo mogla da nekako suzbijem taj višak, možda bih uspela da najzad nekome budem po meri…
Rešila sam da odmeravam sve što radim, da se zaustavljam na vreme, da doziram to koliko se dajem, i, naravno, o svemu tome da ćutim.
– Previše ćutiš – rekao mi je vlasnik psa.
Samo sam slegla ramenima, ali sam nastavila da ćutim. A, ne, nećeš me navesti, pomislila sam. Jer, da sam progovorila, ne bi mu se svidelo ono što bi čuo. Bilo bi tu i optužbi, i grubih reči, i suza koje nikad ne izostanu.
On bi me pitao šta u stvari hoću od njega, ja bih rekla ono moje. Potom bi on uradio nešto, nebitno šta, ali bi na kraju zaključio da ga moja ljubav guši itd. O mojoj ljubavi rekao bi, previše ljubavi, i to bi bilo to. Kraj.
Zato sam i ćutala. Ali sam nastavljala da razmišljam, naročito pošto bih zatvorila vrata za njim i njegovim psom. Onda sam mogla i da strahujem, da tonem, da se kajem, da brinem, da se optužujem i da se branim, da izmišljam, o da izmišljam…, sve po sopstvenoj meri. I da najzad stanem tamo gde se završavaju sva moja kruženja: ispred velikog ogledala u kupatilu.
Uvek najpre opipam desnu dojku − mamina je bila desna. Ne znam da li postupam ispravno, sledim uputstvo iz ženskog časopisa. Pisalo je još i da od raka oboli svaka peta. Previše, zar ne?
U trenutku dok spuštam ruku i uvlačim je u rukav javlja mi se ista slika: otac sedi na kauču i dugo drži u krilu mamina stopala sva u plikovima od hemio-terapije. Stavlja joj obloge, razmazuje melem, ili samo sedi tek tako… Nikako ne uspevam da izbegnem tu sliku od koje mi kreću suze.
Sklanjam se od ogledala, razmišljam: pošto kod mene svega ima previše, mora da postoji razlog što mi je Bog od svega dao toliko. Zapravo, možda je Bog svakom čoveku dao istu količinu ljubavi, istu količinu suza da ih potroši tokom života. I kako ja to sve previše trošim, možda će kod mene sve vrlo brzo do kraja da se potroši…
Neko bi se uplašio od takvog razmišljanja, ali mene plaši nešto drugo. Samo jednom sam dozvolila sebi da postavim pitanje u vezi sa tim mojim strahom:
– Šta bi ti uradio kada bi znao da bolujem od neizlečive bolesti? Da imam, recimo, još dva meseca života?
Čekala sam da mi odgovori, potom da kaže bilo šta. I dok sam čekala, polako sam čitala sa njegovog lica da se on uopšte ne udubljuje u to, da uopšte ne doseže do dna mog pitanja. Ma, nije ga ni okrznuo.
Ćutala sam, i pošto nisam dodala više ništa, nisam insistirala na odgovoru. Verujem da je moje ključno pitanje lagano uvrstio među retorička.
S ove strane čela, međutim, ja se nisam zaustavila na tome. Terala sam svoju misao do samog kraja, dok nisam sve sagledala: mene kako čekam i njega kako ne dolazi. Ni ovde, ni u bolnicu, niti igde ikada. I tada sam shvatila još nešto o količinama: što više čekanja, sve manje ljubavi.

* * *

Nadala sam se da će se ipak vratiti po psa. Tada bih izručila na njega sve one viškove kojih je bio pošteđen. Maštala sam o tome, svaki put pre plakanja. I svaki put sam dodavala nove detalje.
Izluđivalo me je to što ga je pas čekao u predsoblju. Iako sam ja, koja sam mu davala granule i vodu, manje-više redovno, sedela iza vrata dnevnog boravka, psa sam redovno zaticala tik uz ulazna vrata.
Često sam proveravala da li još uvek čeka. Čekao je i gledao kroz žuto staklo sa šarama saća koje se maglilo od njegovog daha. Nisam mu se obraćala. Zanimalo me je samo da vidim kako podnosi to što je napušten.
Jednog popodneva, po povratku s posla, ugledala sam u poštanskom sandučetu veliki roze koverat.
Odmah sam osetila da nešto nije u redu. Iščeprkala sam ga prstima kroz prorez, nisam imala strpljenja da uđem u kuću i potražim ključ. Koverat je bio bez imena i adrese, bez markice, čak otvoren.
Znala sam da mora biti nešto ružno i osetila sam nemir u stomaku. Unutra je bio zdravstveni karton psa nispunjen datumima i vakcinama. O, da, bilo je ružnije nego što sam mislila… Smem li da kažem, previše ružno? Okretala sam, zagledala, nigde jedno slovo za mene. Kao kukavica jaje! Kakva podlost ne pozvati ni jedan jedini put, a onda doći dok sam na poslu!
Osvrnula sam se: ko zna, možda i stoji iza nekog ćoška i gleda me. Na tu pomisao, iscepala sam knjižicu, list po list, vratila papiriće u koverat, i sve zajedno bacila u kontejner pred kućom. Onda sam stala da preturam po tašni da bih pronašla ključ od ulaznih vrata, ali nikako nisam mogla da ga napipam, tresle su mi se ruke.
Podigla sam glavu i nemoćno pogledala kroz staklo na vratima, kao da bi pas s druge strane mogao nekako da mi pomogne. I onda sam shvatila da ga ne vidim. Tamo gde je prethodna dva meseca bez predaha dežurala njegova podignuta njuška nije bilo ničeg.

* * *

Najzad sam otključala. Vrata su mogla da se otvore tek do pola.
−Leo! Leo!
Gurnula sam iz sve snage i uvukla se unutra.
Na trenutak mi se učinilo da u predsoblju leži neki drugi pas. Upalila sam svetlo, nije se pomerio. Gledala sam ga netremice. Bio je nekako sivkast, neprepoznatljiv.

* * *

Zatvorila sam sva vrata i spustila roletne. Kad plačem, zna se koliko plačem…
Zamislila sam Lea kako najzad čuje korake na koje je tako dugo čekao. Sigurno mu je srce iskakalo od radosti. Verovatno je zalajao i propeo se uz žuto saće vrata. Njegov rep je pravio brze amplitude u vazduhu. Još samo malo, pa će začuti ključ u bravi…
Da li ste ikada videli osedelog psa? Ja jesam. Evo ga u mom predsoblju.

* * *

Otac je odmah došao. Skuvao mi čaj, smestio me u krevet. Crni, najlonski džak je ostavio u predsoblju, da ga ne vidim.
Vratio se za sat vremena, ušao na prstima. Rekla sam mu da ne spavam. I opet sam zaplakala.
− Hajde, dosta je bilo. Nabavićemo drugog psa, istog ako hoćeš. Koja je ono rasa?
− Neću drugog psa. Nikada nisam ni htela psa. Nije u tome stvar, ne razumeš…
− Pa, objasni mi − rekao je blago.
− Nisam ga volela − rekla sam jecajući.
− Pa, zašto onda toliko suza?
− Zato što ga nisam volela − odgovorila sam i shvatila da je sve to previše – čak i za mog dobrog, strpljivog oca.
Kada sam ga ispratila i ostala sama, mogla sam najzad da se isplačem po svojoj meri i da potom razmislim o svemu. Onoliko koliko je meni dovoljno.

* * *

Često odlazim u park. Tamo viđam puno žutih labradora. Od kada se desilo da se jedan zaleteo prema meni i uleteo mi u zagrljaj, bilo mi je kao da se Leo odnekud pojavio.
Sada ih sama zovem da mi priđu. Malo se pomazimo i onda odu za gazdom.
Još uvek nemam svog psa. Nikad ga nisam ni imala.

                                                                       
Tatjana Janković 
Прича је преузета одавде


Нема коментара:

Постави коментар