Укупно приказа странице

понедељак, 24. април 2017.

Nada Petrović / Kuća reči

       

         Kuća reči


Iščitavajući pesme, ad hok, onako kako naletim, tek izašle ispod pera, a već objavljene, ili uzdignute na pijedestol ili oltar gde im se klanja nakon dobijanja neke zaslužene ili ne zaslužene nagrade, upada mi u oči, iako priznajem u startu da možda nisam dobro ni dovoljno obaveštena, da sve češće i sve glasnije odjekuju reči iz napuklih zvona svakodnevice...
Pojedini kritičari se svojski trude da u košari u kojoj se nosi mokra bagremovina zaobiđu trnje ili po stepeništu gde se oseća iz podruma prošlogodišnji kiseli kupus,izbalansiraju plastične kese iz kojih viri praziluk dobro umotan u jučerašnje novine da se ne vidi i još toliko toga što treba sakriti pred očima poznanika, ponekad u tom trudu i uspevaju dobijajući inspiraciju na pretposlednjem odmaralištu, pre ulaska u stan koji je nebu pod oblake, a lift ne radi. Tu negde između , oni pronalaze onostranost u svemu što je svakodnevno i prepoznatljivo, ma koliko neprihvatljivo...
Ulaskom u betonske zidove pokušavaju da pronađu reči kojima će zadiviti svet svojim znanjem, propitivaće se razmotavanjem onog zgnječenog luka i ispiraće ga požutelom vodom iz česme, lupaće u zidove varjačama komšiji koji preglasno pušta muziku ili svira klavir ili hrče ili diše... A onda će između onog što je tu na dohvat ruke i cvrkuta ptica izabrati bušilice i smog... Pa ko još hoće da cveće miriše kad je na puškomet balega koja smeta, kome još treba svirala od zove ili dvojnice kad je tu sve ono što može da se utiša, a tamo i kad prestane u snovima odjekuje... Neka ga sve to u pesmama koje su fuj - rurarne, urbano im treba...
 Ali kad to napiše neko ko zna kako spaljena strnjika miriše i ko sa pijace na dvanaesti sprat istovetne plastične kese vuče, to je poema... I još ako kojim slučajem pominje nešto što oni prećutkuju, kao kad zaobilaze olinjalog psa lutalicu na ulici... To je to... Ali trik pitanje je koliko ih ima, koliko je onih koji znaju kako se u seniku drema i sanja, a da se u san ne uroni, koliko njih može da prepozna i odvoji srčanicu od srčike, prisoj od osoja, vratilo od vretena, snovaljku od snova...
.. I... Ma ponekad nije loše kad se, oni znaju sve što se može napabirčiti iz knjiga, ali su život zaboravili, podsete kako ono beše dok su znali da se saviju i uberu visibabu, dok su lekovite trave raspoznavali, dok su postojali za sebe...
Umesto da se bune, da pljunu na tu i takvu fatamorganu realnosti, oni čim isprave kičme, shvate da je to što su upravo pročitali moguće da objasni svu njihovu zgađenost sopstvenim životima... Da je jedina odbrana da najodvratniju reč koja je ikad mogla da zadesi ove prostore „ koletarna šteta“ ponavljaju do obesmišljavanja... Da traže puteve ka pesmi noseći na sopstvenim plećima i taj zamor penjanja uz stepenice, i pokidane rodbinske veze, i ćutanje i prećutkivanje... Dok ponavljaju termine poput modernizam, postmodernizam,i neke za koje staneš da se prisetiš šta znače ako ikakvo značenje imaju, a za to vreme zaboraviš početak rečenice, nestane ti naslov analizirane knjige i ime pisca..
Na drugoj strani su pisci , oni koji objavljuju knjige, sa istim takvim cegerima izmoreni svakodnevnom borbom za čistu elementarnu mogućnost egzisiranja do sutrašnjeg dana, pokušavajući da baš takvom poezijom koja ne traži dodatni napor ni analizu, ljušte svoje strahove, poniru u sopstveno nezadovoljstvo, u pokušaju da nam pokažu da znaju ko su i gde su se zaputili...
Prestaje potreba da se čita i sa usana, a kamo li da se korice otvore i učini napor sricanja slova... Svuda je skoro istovetan grč, skoro uniformisanost gorčinom maskiranih lica... Odjednom kao da ne postoje naličja, druge strane medalje, kao da je sve utopilo u ništa i niko sem nas samih koji posmatramo kako nam seku platane, kako nam zatupljene oštrice žileta ne dozvoljavaju misao da proširimo van onog što jeste i što je sada, a onda nam ponovo seku platane... Nekako mi dođe da pitam šta je sa onim kojima su senke posečene, pa sad lutaju po čituljama tražeći ih, šta je sa onima koji su telima pokušavali da zadrže odrone, koji su od zadobijenih rana iznutra truli više od odsečenih stabala i grana drvoreda, kojima ti tupi žileti i brijači ne pomažu da naoštre kočeve kojima bi podbijali i utezali napukle zidove, kojima je svega preko glave...
Počinjem da verujem da su nas rode donele, da su nas našli u kupusu, da smo mrtvorođeni došli na svet, da nismo imali šta da zapamtimo, da se podsetimo, da analiziramo, da korenje čuvamo i da se granamo... Da i nama predstoji seča...
Spremni smo za odstrel ...
Svi oni koji misle svojom glavom i ne klanjaju se raznim urbano-rurarnim plagijatorima belosvetskih ideja koje su tamo odakle su došle bile aktuelne krajem pretprošlog veka.
Priznaće da postojimo tek kad nas više ne bude bilo...
A mi ćemo u inat svima da teramo u rikverc... A u ovom našem svetu ići u pravom smeru upravo je to, kontra...
Kabeza, klaker, svilene bombone, liciderska srca, cicvara i popara, senik i otava, prisoje i osoje, odroni i nanosi, svratište i plandište,  svrtište i virište.... Sve ono što je naše gensko sećanje i jedini dokaz da smo postojali...
Trajaćemo kad nas prećutkuju, kad nam posao oduzimaju, kad nam dom urušavaju, kad nam bunare zatrpavaju, senike pale...
Živećemo makar u snovima... I gradićemo kuću reči...Ma koliko puta da je ruše... Uvek iznova...
Nevidljivi pisci se nikad i nikom ne predaju.

                                      Nada Petrović




2 коментара:

  1. Трајаћемо у инат и заувек, да. "Trajaćemo kad nas prećutkuju, kad nam posao oduzimaju, kad nam dom urušavaju, kad nam bunare zatrpavaju, senike pale...
    Živećemo makar u snovima... I gradićemo kuću reči...Ma koliko puta da je ruše... Uvek iznova...
    Nevidljivi pisci se nikad i nikom ne predaju".

    ОдговориИзбриши