BELI UZVIK
Nasred rečnoga mosta sedi prozebla ptica noći
modroga kljuna i nogu slepljenog perja do smrti.
Pod mostom teče reka i val mnogi dole će proći
neznano, isto će biti ko život običan ovaj škrti.
U zvuku umire jecaj dalekog zova ranjene zveri
koju samo ptica na mostu može dobro da shvati,
ko može daljinu neznanu da oseti i tajnu da izmeri
kada u jednom običnom zvuku sluh ptici ogrlati?
Bez svega pesma nije imala onoga za svoje reči
da bi poslednja mladost vrisnula silnim zovom.
Ti, vodo, ispod mosta reci: Ko će pticu da izleči
u ostavljenoj čednosti pod jednim (...) krovom?
Paun Petronijević
Нема коментара:
Постави коментар