понедељак, 24. април 2017.

Slobodan Mrkojević / Uspomena


Uspomena

Dobro vam jutro zelim i jos bolji dan. Da uvjek s vama budu nada i ljubav.

Iz Slavonije tko zna zasto uzeo sam kad sam bjezao, buket od zita. Ubrao sam ga godinu dana prije. I stavio u vazu kao ikebana. Sebe sam nazvo majstor ikebane sedmi dan Pojas Zito. Volim tako da se rugam sebi. 
Krenuo sam da bjezim. I na nebu je gore pisalo sta dalje odavde. Uzeo sam to iz vaze. Sve ostalo ostavio. To je pocetak moga Ja i moj zivot. Zauvjek su tu u njemu nestali ljudi i grad koji je umro u mrznji. U tom mom klasu nalazi se sjecanje na Garacu kojem su usli u kucu i pucali u njega u krevetu. Bio je oduzet. Zena se je probala dici ni za nju nisu imali milosti. Tu je I Gojko Oljaca kojeg su odveli od kuce i ubili. Kosic Stevo docekan pred bankom. I to kao policija i odveli ga na rijuku Dravu. Svezanih ruku na ledja, Molio ih je da ga ostave zivog. Nije pomoglo pucali su mu u glavu.

Ti isti sto su pucali danas su veliki Slatinski sinovi. Zasluzni tko zna za sto. Noseci sve to vreme zito do Amerike znao sam da je u njemu i osmjeh najljepse i Sunce Slavonije.

Rasplakao sam se opet gledajuci ga na sve sta je bilo i na san i ljubav Na Sunce koje nosim u njemu. Nikad se vjerojatno necu vratiti. Jer ta Slatina koja je bila sva od ljubavi u mome je ubranom zitu. I glasovi svih onih koje sam volio. Vremena ljubavi i nade.

Vama zelim dobro jutro volio bi kad umrem da mi neko stavi bar jedan klas zita da ode s menom. Da mi Slavonija bude pored srca. Mozda ce iz mene da izraste opet sve vreme ljubavi.

Volio bi da vas sve zagrlim.


Slobodan Mrkojević




Нема коментара:

Постави коментар