Delići mozaika Ženskih priča
Sećanja se kokičaju.
Pokušavam da ih uhvatim u letu i zabeležim. Izdvajaju se ženske priče koje sam najčešće
čula u autobusu, na peronima... Nisu meni bile namenjene da ih čujem, ali po
svemu sudeći namena i ono što se dešavalo nije se uvek poklapalo.
Kažem sećanja, jer
sve ređe čujem razgovor na tim istim mestima. Ljudi ćute, zagledaju u red
vožnje, u svoje ruke, u table sa ispisanim brojevima i poslednjom stanicom,
umetnutom iza pleksiglasa autobusa koji prolaze. Kada se kradom zagledam u
njihove zenice najčešće vidim prazninu i bezdan. Posle toga i ja dugo nemam
reči kojima bih sebi objasnila šta se u međuvremenu dogodilo.
Zapisivanje „Ženskih
priča“ je još jedan pokušaj da na situ vrema razdvojim ono što nas progoni i
ono ka čemu idemo. Da razmrsim niti klupka koje se život zove.
Nekada će to biti
delić, nekada mrvica, a nekada zaokružena celina. Na jednom mestu će se pojaviti
čvorovi, na drugom će jedna boja zameniti drugu. Klupko će rasti pred našim
očima ako usmerimo pažnju na tuđe priče, na one priče koje su ostavile tragove...
Ovo je moj pokušaj
da se sva sećanja razdvojim i spakujem u ladice, da se o njih ne saplićem , da ih
se oslobodim.
Evo još jednog
delića mozaika tih Ženskih priča:
Niko nam ništa
nije oteo, sve smo dobrovoljno dali. Onde gde se nismo pobunili kada su uzimali
je bio prećutni pristanak. Da li je bio u pitanju strah, drugi prioriteti ili
nam se činilo manje važnim, uopšte nije bitno, sve je to prošlo i nema šanse da
se vrati, a sada se sećati i žaliti je opet beg od odgovornosti. Niko me ne
može ubediti da ne možemo da krenemo da
živimo ovo jutro, ovaj dan, ovaj ostatak ovozemaljskog života kao da smo tek
rođeni. Borba jedino nije pred onima koji se nisu probudili. A šta je nama
najvažnije i za šta ćemo se od sada na dalje boriti ne zavisi od nekog drugog
nego od naše spremnosti da krenemo na put koji smo sami izabrali.
Nada Petrović
Нема коментара:
Постави коментар