Paunova pesma....
(Paun
Petronijević - Knjiga "Krajnjem svemiru žurim")
U
mnogim kulturama postoji verovanje da se imenom, koje se kod rođenja daje, može
odrediti put i svojstvo onoga ko ga nosi. Ime ptica najčešće se vezuje za
Božansku ljubav, milost i vezu između neba i zemlje. Paun simbolizuje
dugovečnost i ljubav.
Preslišavajući
se o simbolici i značenju imena, preispitujem sopstveno poimanje dugovečnosti,
jer pesnik Paun Petronijević (1936—1962) je živeo samo 26 godina... Može li
neko ko zauvek ode sa toliko malo godina, a uz to najveći deo svog života
provede po bolnicama i sanatorijima; može li se nazvati dugovečnim?... Da,
može... Može jer nije samo telo to koje traje i opstaje... Ponekad poneko ima
sreće da njegove reči i dela nastave da žive i van granice koju postavlja sam
život. Može, naročito, kada ljubav prema pisanoj reči poveže nevidljivim nitima
pisca i čitaoca, ma koliko da su prostorno ili vremenski udaljeni...
Ono
što Paunu Petronijeviću nije nedostajalo jeste ljubav prema stihu i vera da se
rečima strah i bolest mogu oterati... To mu je davalo snagu da ispisuje stranu
za stranom ne znajući da li će ikada imati makar jednu knjigu objavljenu...
U
pesmi Vizija Paun je zapisao stih: „Ja sam se borio da budem veći od
umiranja“... Dokaz da je opstao i ostao uprkos smrti je i poslednja knjiga
njegovih stihova, „Krajnjem svemiru žurim“.. Kažem poslednja jer pored prve (
Pastir traži nebo), koju je imao prilike, nekoliko nedelja pre odlaska, da u
svojim rukama drži, nakon njegovog odlaska, u kontinuitetu su objavljivane knjige iz
zaostavštine...
Osećam
da bi trebalo da nastavim ispisivanje u vezi Paunove knjige, al ne ide... Ne
mogu da hvalim ono što je nedozrelo, al ne mogu ni da kudim ono što bi stasalo
samo da je bilo vremena da sazri, da se prebere, da se otre patina... A možda
nešto od ovoga pesnik ne bi u knjigu ni ubacio, ali nešto od onoga što nije
ubačeno, možda bi baš to postavio onde gde ga sada nema... Zato se još jednom
vraćam stihovima... Vraćam sa osećanjem da mi je svakim novim čitanjem sve više
draga ova knjiga... Njena strepnja, ljubav, drhtaj, osluškivanje... Vraćam se
sa željom da pronađen nit u pesmama koji povezuje vreme od pre više od pola
veka i ovo današnje...
Držim
knjigu u ruci, kao da je merim... I sećam se beline koja je zaostala nakon
prvog čitanja... Osećam je kao da iz zatvorenih korica izbija... Belina
bolničkih zidova... I poj ptica... Osećanje da je vreme stalo upleteno u niti,
da je vreme oteklo, da je ono što je ostalo tako, tako malo da se doživi sve
ono što se trebalo doživeti a nije, da se još jednom oseti sve ono što se
osećalo, ali sada iskristalisano, jasno...
Danima
nižem reči koje imaju veze sa Paunovom poezijom, a onda noćima kao da param
tkanje, krunim jednu po jednu reč... Nikada zadovoljna napisanim kao da ću da
oskrnavim stihove... Nekako pred zoru uhvatim misao kojom ću da započnem...Kako
dan odmiče, kako se veče približava, vraćam se istom razboju i sabijam, da bih
niti čim sumrak padne raznizala... Počinje rukopis pesnika da me proganja...
Nekoliko faksimila u knjizi kao otisak duše... Grafolozi bi verovatno uspeli da
mi odgonetaju zašto je tako, ja samo mogu da pretpostavim... Pedantno, čisto,
uredno, lepim rukopisom, podvučen naslov, potpisano... Previše discipline, sem
kod potpisa gde se iskri neka razigranost... I iznova se pitam nije li posledica
to što je tako prisilno živeo među belim zidovima pola svog života? I nemam
odgovor...
I
iznova odgovor među stihovima tražim... Odgovor otkuda toliko snage, želje,
ljubavi između dve terapije, inhalacije, gušenja, pokušaja da se preživi, da se
opstane i traje... I, po svemu sudeći, ime je to koje je taj put zacrtalo...
Paun- simbol božanske milosti i ljubavi...
„
Boje se uvek stvaraju u stvarima“, kaže pesnik najčešće pominjući belu boju...
Ako znamo da bela boja nastaje kombinacijom svih boja vidljivog dela spektra,
onda ne možemo sa sigurnošću da se vežemo samo za bele bolničke zidove, kada se
u pesmama pomene belina, iako ponekad baš ta belina ukazuje na prostor gde su
pesme nastale, na primer u stihu:„ Molim ljude u belim mantilima da me izleče „
Sa
belinom isprepletano je i umiranje, to jest predosećanje, strah, slutnja da se
bliži kraj... Pomenuću samo neke od stihova:
„...
Eh, umreću,
Čini
mi se, u jednu jesen zorom ranom...
Ne
žalim ništa, niti se kajem što je tako
bilo,
sve tako malo, što je,
Pesma
mi poljupce zatvorila... „
„
Ja sam se borio da budem veći od umiranja“
„ i
ovu jesen beli prostor skriva
...
čežnjiv
miris noći dolazi sa njiva,
u
moje belo umorno bdenje“
„Dođoste
u moj pusti dom, bele ptice javke“
„
Upucao sam u svoju senku sve što je vredno imati,
Sve
što je rugoba, nepoznato,
Tajanstvano
ili lepo,
Disao
sam očima na mesto pluća
Jer
sam ceo uho i oko bio,... „
„ Kasno u po noći neko tiho zbori:
-Zašto
Mala Ptica mene tako mori? „
Bela
ptica simbol duše umirućih ili već umrlih, pa nekoliko puta se taj simbol
provlači kroz pesme kao putokaz kuda se stiže nakon svega... Pored ptice u
nekoliko navrata se pominju i ribe („ U reci blesave ribe besne od čistog
zdravlja, / i ne vidiš im oči, samo titra belina..“) koje su simbol plodnosti,
davaoca života, a samim tim i nastavka življenja...
Pokušavajući
da proniknem u stihove, kao u vrtloge duše pesnika, upravo ta simbolika u
slikama mi je fascinantna... Na primer, nekoliko puta se pominju polja raži
koje pesnik prepoznaje sa prozora bolesničke sobe, a raž je simbol veze između
neba i zemlje...
Vraćajući
se i isčitavajuči pesme, jednu po jednu, kao da me simbolika u sebe usisava pa
je svuda vidim, u svakom stihu, u svakoj reči, a pitanje je da li je pesnik
pratio tu zvezdu vodilju dok je pisao...
Belina
bolničke sobe, sobe u kojoj su nametnuti usputnici, nemogućnost da se krene
onde gde se želi, mladost peni u duši i pokušava da se izbori za malo radosti,
a onda, na trenutak poklekne...
U
pesmi „Možda zadnja“, upravo taj trenutak kada
se ne vidi dalje kuda, pesnik pominje najlepšu Pticu ( nije li to sama
smrt koja donosi olakšanje i miran san?)...
„Znam
jednu veliku reku u kojoj ima dubok vir,
i
ovog sebe znam željnoga da skrati ceo put.
i
Tebe najlepšu Pticu u kojoj nađoh mir...“
Mladost
je ta koja leči makar i prividom, ili bar napravi varku da lek postoji... U
pesmi „Korakom gutam prostor“, upravo o toj ljubavnoj opseni Paun beleži:
„ Noćas je mesečina okupala moju dolinu,
„ Noćas je mesečina okupala moju dolinu,
svetlošću
moga zanosa,
pa
bih korakom da progutam prostor
od
kolibe do njenog vajata..“
Kažem
varkom i opsenom zato što pesmu završava stihom: „ ... Tužan u svojoj opseni“,
i sam svestan da su osećanja o kojima piše u ovoj pesmi samo deo sna i
samoće... Samoći koja već u sledećoj pesmi „Ne kani suzo prijatelja“ dobija
svoje stihove : „ Neka oproste, trave i vode
Meni
običnom, večito samom“
Jednoj
Paunovoj pesmi bez naslova vraćam se
nekoliko puta... Početnu strofu u početku bezglasno ponavljam, a kasnije prateći
ritam slogova osetim je kako se grudva u ustima i počinjem da je recitujem...
Osećam izuzetnu melodičnost, i čini mi se kao daje pisana u trenutku besa,
ljutnje, ali ne i predaje, možda tihom pomirenošću sa onim što jeste i ujedno
glasnom pobunom protiv toga što jeste...
„Sve
nerodne jeseni nosim u očima
kao
najveću glad od vremena
i
uzburkano mi je sve u grudima –
jer
hleb mi ispisan na receptima.
Iz
pesme „Sumotna jesen“ izdvajam deo stiha : „Umiru nagrižena pluća. Zdrav teško
diše“, i odjednom osećanje da i mene nešto guši, da osećam tu bol koja se
javlja udružena sa tugom zašto je to tako... Zašto kad je sve moglo drugačije?
I odnekud kao odjek stiže me pitanje: Da je bilo drugačije da li bi ovakvi
stihovi nastali, ovako bolni, ovako jaki? Da li bi nastala pesma „U poznu
jesen“ gde pesnik iznova govori o teškom disanju, jer „ Vazduh je mokar i težak
kao blato.. „ , kao i pesma „ Jesenje jutro“ u kojoj iznova piše o naporu da se
dođe do daha : „ ...I pluća umorna su teško disala“.
On,
međ' četiri bela zida, sa svojim mislima, sa svojim osećanjima, sećanjima,
nadanjima, strahovima, sa svojom mladošču... On bolešću prisiljen da bude međ
onima koji ne dele iste poglede na svet, ista interesovanja, iste snove... On
koji piše pesme između dva napada kašlja, između dva pogleda, jedan u prozor
kroz koji posmatra proleće, leto, jesen, zimu, i drugi koji se usmerava prema
vratima kroz koja se unosi terapija, hrana... On koji pronalazi nutarnju snagu
da zakorači između ta dva talasa nemoći i stigne do polja i livada, do ptica,
do riba, do otvaranje trećeg oka i sagledavanja života drugog i drugačijeg od
onoga koji su mu sudaje dodelile da mu pripada... On koji luta između ritma,
traži najbolje stihove, približava se i udaljuje od melodičnosti jezika, on
koji se raduje i tuguje, koji se smeje i plače... On zapisuje na marginama
sveščice sa pesmama...
Bilo
mi je potrebno da se udaljim od knjige, da nekoliko dana pokušavam da je
zaboravim, da sećanje napravi sito na kom će najvrednije da ostane, da pokušam
da pronađem stihove koji će da traju, i umesto stihova ostale su mi
slike... I osećanja koja su pesme
reflektovale u pamćenje kao što upaljena sveća ostavlja svoj odraz u ogledalu,
s jednom razlikom, kada se sveća ugasi odraz nestaje, a ovde je malo drugačije,
kada se korice knjige sklope belina svetlosti pesama se pojačava...
I
sada, na kraju, isčitavajući još jednom celu knjigu, setih se simbolike bele
boje...I kao što je Jing i Jang idealan
spoj belog i crnog, jeste i nije, života i smrti, muškarca i žene, dana i noći,
bolesti i zdravlja, pogleda ka drugima i pogleda u sopstvenu nutrinu, tako i
belina ima dve dopunjujuće odlike... Na jednoj strani savršenstvo, čistoću,
higijenu, vrlinu, nevinost, nežnost, svetost, jednostavnost, a na drugoj neplodnost,
krhkost, izolaciju, hladnoću... I kroz stihove postajem dodatno svesna tog
savršenstva
uravnoteženosti bele boje koja je u stvari skup i prepletaj svih boja u jednoj...
I usuda koji mu je dao ime Paun, jer paun ima hiljadu očiju različitih boja
koje se prelivajući iz jedne u drugu pretvaraju u belinu, baš kao što se sve
pesme iz ove knjige nevidljivim nitima prepliću i stvaraju jednu pesmu... Pesmu
života i smrti, radosti i tuge, bola i zdravlja, nade i beznađa, jeseni i
proleća, ptice i ribe, neba i zemlje... Pesmu koja se pretvara u odu dugovečnosti i trajanja... Paunovu pesmu...
06.01.2015.
Nada Petrović
Паунова песма, да. Ех, та младост, младост! Висока младост!Патња! Висока патња!
ОдговориИзбришиPaun je simbol mladosti i beline...
ИзбришиОдоше године.
ОдговориИзбриши