Укупно приказа странице

субота, 22. април 2017.

Nada Petrović / Rođendanska



Rođendanska

„Pre tri meseca je pronađena kasetna bomba u krugu kasarne “Stevan Sinđelić”, u Nišu“ tiho je govorila pažljivo spuštajući šoljicu od plavog porcelana ispred mene. Posmatrala sam paru koja se podiže sa crne tečnosti, rukom pošla prema kutiji sa cigaretama i na pola puta odustala. U kristalnoj piksli je stajala vaza za cveće, a u vazi nekoliko, vodenim bojama, ukrašenih suvih stabljika biljke koju nisam mogla da prepoznam.
„Možda je istog dana pala kada mi je muž imao infarkt. Ko da je juče bilo, svaki detalj pamtim. Tada smo stanovali u Erdogliji.“. Dok govori kažiprstom leve ruke skuplja nevidljive mrvice sa vezenog stolnjaka i spusta ih u otvoreni dlan desne.
„Tog 24. marta 1999. dvadesetak minuta nakon sirene zaglušujući prasak. On se jednom rukom hvata za grudi, drugu pruža prema meni. Pada kao pokošen. Kasnije, dok sam čekala hitnu ispred ulaznih vrata, čula sam od komšija da je kasarna „Milan Blagojević“ pogođena“. Nastavila je da govori kao da se preslišava, bezbojnim glasom, tupog pogleda. 
„Ode život. Jedan jedini. Treba živeti svaki dan“, govori dok otvara album koji stoji na njenom delu stočića. Pokazuje ćerku, sina, unuke, praunuke.  Vadi jednu sliku iz albuma i osmehuje se: „Ovo je moja bolja polovina koju sam pronašla tek pre desetak godina“. Menja joj se boja očiju kao da je uleteo sunčev zrak i obasjao prezrelo klasje sa braonkastim tačkicama. Nikada takve oči nisam videla, svetlost je iz njih isijavala.
Pre nego što sam je bilo šta pitala, dodaje da je morala sa njim da se raziđe. Odjednom je, tu pred mojim očima, ostarela desetak godina. Papiga je u krletci počela da se prpoška što nam je dobro došlo da ne otkrijemo osećanja do kraja. Duboko je uzdahnula i nastavila nakon nekoliko trenutaka. Za to vreme oči su joj se punile suzama. Muklim glasom je progovorila da su je deca ucenila. Da nekoliko godina nisu s njom razgovarali, sve dok se nije njihovim željama povinovala. Naglo je vazduh iz pluća izbacila i zaćutala. Ćutala sam i ja. Nisam znala kako da je utešim.
Tek kada sam krenula ka vratima reče: “ A gde su sada ta moja deca? Sa svojom decom! A s kim ja proslavljam osamdeseti rođendan? Sama. Da nisi ti naišla ne bih imala s kim kafu da popijem.“

Ćutke sam je zagrlila. Zagrljaj je drhtavim rukama uzvratila. Tišina je preplavila i nju i mene, dok se svaka u sebi preslišavala.  

                                    Nada Petrović


4 коментара:

  1. Одговори
    1. Drugarica... Pesnikinja... Prošle godine ušla u preko 100 zbornika... ( Za većinu je platila kotizaciju, patrcipaciju i ostalu aciju, al šta mari).. Propisala, u sebi progovorila kada nije imala nikoga u blizini ko bi je oslušnuo, ko bi je čuo, ko bi je razumeo... I ono što me iznenadilo, čak i u tim godinama ona planira, organizuje, sanja, piše, ide na druženja, smeje se... Jedino, i to mi je rekla, sve to potone u mulj tuge kad dođe rođendan i kada sebe pita zašto je ceo svoj život drugima dala, zašto bar mrvičak od mrvice nije za sebe zadržala.

      Избриши
  2. Да ли ћемо убудуће сви питати:“ A gde su sada ta moja deca? Sa svojom decom! A s kim ja proslavljam osamdeseti rođendan? Sama. Da nisi ti naišla ne bih imala s kim kafu da popijem.“ Мислим да хоћемо...!

    ОдговориИзбриши
  3. Има и тежих дана, биће и тежих дана. "Рођенданска" је овде срећа.

    ОдговориИзбриши