Укупно приказа странице

уторак, 25. април 2017.

Nada Petrović / Na putu ka obali



Na putu ka obali

Moja drugarica danima plače. Kad je niko ne  vidi, kad je niko ne čuje. Iskopala je bunar tuge, posmatrala kako se puni izneverenim nadama, dosipala neispunjena očekivanja, dolivala maglovitim željama. Ništa se na njoj ne pokreće, sem suza koje klize, sem grudnog koša koji pod talasima jecaja ponire i izranja.
Danima pričam mojoj drugarici priče, pokušavam da je nasmejem, da je naljutim, da joj bilo šta uradim samo da je pokrenem, da započne borbu, da se ne predaje. Balansiram po oštrici koja razdvaja dve duše koje se traže, rizikujem da me odbaci, da se svaka sa svoje strane strmoglavi u ćutanje.
Prisećam se i govorim joj reči koje sam svojoj deci prošaputala kada su upisivali fakultete, reči koje sam cedila iako sam u tim trenucima osećala strah da li ću moći, da li će oni moći: „ Mi nemamo nikoga da nam pomogne sem Boga. Ako on bude na našoj strani mogu svi biti protiv nas, opet ćemo kao pobednici da isplivamo na drugu obalu. Ko nije probao on nije uspeo, ali, ako probate i uspete, znajte da će da vas najviše mrze oni koji nisu ni probali. Uvek ćete da ih podsetite na njihov strah i nespremnost za borbu.“ . Usput joj sa ponosom govorim kako su mi deca postala ljudi, borci, pobednici u svojim malim najvećim životnim borbama.
Prisećam se i govorim joj lekciju koju sam nekada davno čula i koju uporno i sebi ponavljam, da u životu svema treba prilaziti kao što psi to rade: Omirisati, proveriti da li je za hranu ili za igru, pa ako ništa od toga nije sve to prepišati“.
Prisećam se i govorim joj još hiljadu sećanja na odluke koje se nisu činile razumnima kada sam ih donosila, za koje su me svi kojima sam bila okružena govorili da je čist promašaj, da je ludilo tako nešto i pomisliti, a kamo li pokušavati; odluke za koje se kasnije pokazalo da su bile jedino ispravne, koje su mi  pomogle da stignem ovde gde sam sada.
Moja drugarica plače, a ja je ne tešim. Strah me je da je podržavam u odluci da bude žrtva. Strah me je da se s njom ne solidarišem i da odustanem od borbe koja je preda mnom. Borbe bez koje život ne bi imao smisla, bez koje bi sve ovo bilo životarenje i preživljavanje.
Jutros joj kucam poruku: „Kad upadneš u izmet imaš dve mogućnosti, da plivaš pokušavajući da držiš glavu iznad smrdljive kaljuge ili da zaroniš i potoneš“. Nisam sigurna da će pročitati, nisam sigurna da će razumeti, nisam sigurna da će zaplivati. Više ni u šta nisam sigurna sem u to da ću se ja do zadnjeg svog udisaja boriti da me smrt u govnima ne zadesi, a ako se to i dogodi, znaću bar da umirem na putu ka obali.

                                                                      Nada Petrović






6 коментара:

  1. Одговори
    1. PIsmo koje će da stigne, nadam se, onome kome je namenjeno. Ako se i drugima dopadne, dobro je. Samo se nadam da mi drugarica nakon ovoga neće okrenuti leđa.

      Избриши
  2. Pokušajte da nagovorite drugaricu da počne da priča o onome šta je muči..i slušajte je, bez ohrabrenja da treba da je tužna..Treba da joj bude lakše dok bude pričala. I..divno je imati drugaricu kao što ste Vi..

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Ispričala mi je dovoljno da shvatim... Ovo je moj pokušaj da joj prenesem osećanje da treba da se bori, da izađe iz zone sigurnosti, a samosažaljenje je upravo to, zova sigurnosti koja usisava u nepostojanje. Ljudi koji emocionalno tonu, ukoliko se u dužem vremenskom periodu predaju, jednog trenutka ne žele da čuju nikoga sem svojih misli koje im došaptavaju da je borba uzaludna. ( Hvala od srca na komentaru...)

      Избриши
  3. Svi ponekad kažemo da smodepresivni, a zapravo smo trenutno tužni ili nezadovoljni. Medjutim, opis govori da je tvoja drugarica u pravoj depresiji. Nekoliko puta sam bila na ivici. Dugo mi ništa nije moglo pomoći. Nisam sebe dovoljno volela da bih sebi bila jedini razlog da živim. Onda je prijatelj rekao: Hoćeš da se ubiješ? Ne bi bila šteta, odgovorih. Da li bi ubila nekog ko je dobar i neiskvaren, nastavio je s pitanjima. Ne bih, naravno, ujedoh se za jezik i shvatih... Pošto nisam ubica, a samoubica je takodje ubica, nema mi druge nego da nekako nastavim sa životom.

    ОдговориИзбриши