Raskošna ornamentika zračeće reči
( Recenzija za knjigu "Preko praga reči")
Navikla je,ova odlična pesnikinja, Kragujevčanka, svoje verne čitaoce da
uvek,sa svakom novom poetskom knjigom dobiju bogatu „ trpezu“. Ni ovog puta
ponuđeni rukopis, izatkan od samih poetskih „ vradžbina“, iako ipak nešto
otvoreniji od prethodnih knjiga, nije izneverio. Nada je od onih „ naivnih
genija“, kako je govorio Šeli, koji, zapravo, imaju nadstvarnu moć ili su
izabranici bogova, ona govori jezikom sublimirane suštine. I čega god se Nada
prihvati, bilo da poseže za revokacijama rurarnog detinjstva, bilo da zablesne
tračak onog prepoznatljivog što nam se svima događa ( npr. ratne katastrofe i
bombardovanja Kragujevca i Srbije), bilo da zaranja u duboko korenje podsvesnog
i u svom,a i , naravno, opšteljudskom biću, ona to čini – bar se tako čini s
lakoćom maga i proročice. I njen jezik je takav: tajnovit, sušen i vejan na
ikoni čovekove demarkacije sa onim i „ unutra“ i „ iznad“ i „ izvan“. U četiri
prebogata i izazovna poglavlja, „ Na kapiji“, „ Prag reči“, „ Na raskršću“ i „
Bez staništa“, poetesa je profilisala toliko „ unutrašnjih pejzaža“, da samo
onaj ko je unutra zagledan i potpuno napusti denotaciju, može da dospe do
virovitih asocijacija koje se odmotavaju i odjekuju u duši – kao potmuli morski
talasi...
Nada Petrović, nesumljivo krupno ime među najintrigantnijim u sprskom
ženskom pojanju danas, sebi je izgleda dodelila – ili joj je to usud namenio –
ulogu staroste koja priča davnašnje bajke ali – sa živim livom ispovedne
intime! Prosto naprosto vas, recimo, zapleni vizuelizacija neke slike ili
kazivanja, kao što je sluičaj sa aperceptivnim očevim portretom i slikom neke
gotovo mitske gotovo starinske srbijanske kuće, kad - eto ti i ispovedne priče, sažete do „ golog“
vriska ili slutnjive melanholije o „ Tom“ koji je bio, otišao, čeka se
kao kakav egzistencijalni Godo ili nad Njegovim tragovima lementira diskretnom
„ ženskom“ lirikom Penelope! U pesmi „
Na kapiji“ takvi detalji ( otac stoji nba kapiji i „broji tragove“ – samo čije
li ? , majka „ ni okom da makne“, „čeka da okopni“ – šta? Pesnikinja koju je
život naterao da se „ opaše urlikom zveri“ „razgrće zgaslo ognjište“ sama...
Opet taj mitski roditelj, ali i stub kućne sigurnosti ( bez koga se, naravno, u
tragici ostaje...), koji, kaže u belešci o sebi na kraju ove knjige poetesa „
1961... s majkom Verkom donese n a r u k a m a
svoju kćer i „ svijaju kućno ognjište u selu Maršić, gde pesnikinja i
danas živi“, koji žednih očiju dočekuje zoru“ natkrilio se nad ovom poezijom,
baš kao i drugi egzinstencijalni entitet, k u ć a i, čini se kao i kćer – nesrećna pesnikinja,
„ pre svitanja / rašljara dočekuje “ ! A „ rašljar“, zna se, vodu života
traži...
Kako te životno – filozofske ( s pravom to kažemo!) „čvorove“, od kojih
je ne samo Nadina , nego i svačija duša zagonetnuta, razrešava – i da li ih
uopšte i razrešava – ova pesnikinja ? Čovek, svaki čovek, od prepotopskog
praoca, do nikad do kraja spoznatih
predaka, kad razum, naravno, zataji, poseže za jungovom arhetipskom
mitologijom! To su ta naša „ gruba“ čaranja i bajanja gde sve reči imaju upravo
onakva značenja kakva svoj konotativni korelat imaju u „ najdubljoj“ ljudskoj
duši! Pesnikinjin otac „ iz noći u noć/ zakiva ekserima/ vrata i prozore“,
majka „crvene končiće / gura u
bravu“, a „
zveri sa praga“ mame pesnikinju... Njih „ pamti iz snova“, a uzda se u
čudovišnu moć – vučije trave! A onda se pojavljuje „ pramajka vučica“... Pesnikinja, baš kao i večni zastrašeni Čovek ,
uzda u čarobnjaštvo:
Meni je najlakše
Na kapiji reči
Ako slučajno zalutam
Hodam na rukama
(
Pesma „ Hod na rukama“)
I sve se to događa, naravno, „ na kapiji“! Kojoj, gde je, između kojih
prostora života... Na jednoj strani odbrana,kao kakvog hajdegerovskog i zamka,
ali i „ pećine“ koja, naravno, simbolizuje dom – kuću, na koji sve, ama baš sve
nasrće, a na drugoj izlazak u neslućene opasnosti životne „ divljine“. U pesmi
„ Mlivo“, s ruralno- arhaičnim nazivom ( kao i štošta drugo, bolje reći mnogo u
ovoj jedinstvenoj poeziji koja i jezik uzima iz bajanja, čaranja, zastrašnica i
nadalica...) Čovek se ophrvan brigom za opstanak i uklanjanje zlu, kruni i
„melje“, sve dok „ ceo lik ne samelje/ u sitno mlivo“, da bi, svu tu uzaludnost
ipak shvatio samo oporom istinom, da i
Tad sve buduće
Kroz sito današnjeg
Isto je
Kao što je nekad bilo
Naša poetesa je zaista u pravu: reč je, u stvari, ključ ka smislu. Čak i
onda kada, ponavljajući ostatke kolektivne nesvesti, tražimo od nje da nas ili
sa nama samima, s nepoznatim, ili onim što je svuda oko nas, a takođe opasno nespoznato,
spoji i to – u nadi! „ Reži / u samoći/ potkovana ćutanjem“ ( Pesma „Neizgovorena“
ta reč! I nikako „preko praga“. A šta je ona sve, bože moj! „ Zrno soli“, „kap
smole/ za ikone“, „ tapija“ – o čemu, od koga, kome ? A i sve može: da nekoga „
kad ga ima, nema“, da čak i ostavi „ kućne zmije/ bez temelja“! dubina, kako bi
rekao fenemenolog Minkovski, „ semantička pozadina i prošlost“ svake reči,
uvek, nažalost, ostane „ iza praga“! To visoko korespondira sa naukom
psiholingvista koji ukazuju na značaj i značenje tzv. „ predgovornog čina“. To
je ta Nadina „ van kuće okamenjena mahovina“, koja se „ uvuče mež zube“ ( Pesma
„ Izgovorena“ ) . I „ ukućani zaćute/ prvo sa tuđinima/ a onda međusobno“...
Tako se, u stvari, ova poetesa bavi, maltene u čitavoj ovoj knjizi – raspravi i
to „ čiste filozofske provinijecije“, gramatikom i „ lingvistikom smisla“.
Mešajući adekvate rurarnog ( „ snopi“, „ kopi“, „ krstače“- u pesmi „Šuplji
odjek“), ona izgovara u stvari onu „ muku s rečima“ koju imaju ne pesnici nego
– filozofi! Otuda je ova knjiga jedan rečnik „ nemuštog jezika“ iz kojeg
pesnikinja „ cedi“ ekstrate od sudbinskog značaja za čoveka: to je taj „hleb sa
devet kora“, „ senka sred praga“, „očni zdenac“, belutak – kamen zaobljen do –
gubljenja svake ivice gde se očekuje i može bar da počne da „ para“ neki smisao ( Pesma ! Oko
belutka“)
Nada Petrović piše svoju pesmaricu kao što to čine starosne vračare i
čudotvorke. Nimalo srećna što joj dadoše i tu moć, kao vodenički kamen: da
melje, ali i bude mlivo beshlebno, onaj „ sirak tužni među vihorove“. Samo, za
razliku od velikana Njegoša, posvećenog ne toliko čoveku, kol’ko
čoveštvu,pesniku koji epohe u bezvreme u ljudski vek stavlja, Nada je Sizif
raspet na dragovoljnom – ili, tačnije, izabranom oštrom stenju. Njen orao kljuca „ nutrinu“ i kriči
mukom prećutanog, neskazanog, ostalog u kamen – reči i ispod jezika smisla! Ona
zaista ide „ od bogaza/ do bogaza“, tražeći leka koji, u stvari, ne postoji,
kao oreolom svetačkim okružena senkama- „ suri kamen na hridini“ ( Pesma „
Bezvid“). Hoće ona, ne da neće, „da nauči i ćutanje“, kao „ što deca uče govor/
reč po reč“ ali samo da bi, u stvari, imali „ o čemu da ćutimo“ ( Pesma
„Ćutanje reči“). Zar se sme, tim povodom, zaboraviti Andrićev nauk izrečen
upozoravajućim „ U ćutanju je sigurnost“ kad je „ krš i divljina“ egzinstencije
ljudske u pitanju u paraboli „ Most na Žepi“?
Velike su, iako sputane u „ orahovu ljusku“ transverzale misli ove
poezije! Nada, poput mudrog Pindara takođe misli – a i svoj poetski vrt
obdelava- da „pesnička vrlina ( joj-
Pindaru, zapravo) brani da nadugačko i naširoko zbore“, kako Pindar podrugljivo
reče „ kao pesnici dokoni“! i kad plače, a i to čini bezglasno, iako
pesonalitet i aktivan poetski lik i ličnost, Nada kaše da to treba činiti „
iznutra/ do žilišta“, u isto vreme i čudnim „nemirom lovca“, ali i „
pomirenošću plena“ jer posle bega „ na površinu“, zateći ćeš uvek zategnutu „ paukovu mrežu“ između onog
prošlog i onog budućeg! ( Pesma „ Tišina“ ) . svud će nas – pručuje s razlogom
– „ dočekati...odjek/ zaboravljenih reči“! a Sudbini ili – ko zna- možda tako
ojačanom čoveku „ niču..novi zubi“! (Pesma „ Odjek“). „ Mrtvi čvorovi“ ( divna
pesma „Vilina kosica“) su tako zavezani, da ni Aleksandrov mač smisla neće
uspeti ništa do da bude – nazubljen...
Pesnik –Čovek je u stvari taj nesrećni „ kaman- samotnik“ ( Pesma „
vrelo“). I kad se životu podsmeva, on to čini – kakav fantastičan detalj! – „
kradom se u dlan smeje“ jer mu valja da „ oćuti sve tišine“, budući da je „
ćutanje vrelo reči“. Šta čoveku ostaje? Ostaje mu, zapravo, da se – igra.
Moja tuga
Grad gradila
U vrleti
Međ kamenjem ( Pesma „ Nova igra“)
Ali iza nje ide to „ Vilino kolo“, vile igraju kolo „ kraj pepelišta“ , a čovek – pesnikinja je „
vrela/ na vrelu/ pregorela“, „ skraja stranputice“ i „ tka senke“ od svoje i
Njegove...
Čuvanje tajne Ko je Ko, a i Šta je Šta zaista je vrlina ove poezije!
Izbeći personalizaciju znači, zapravo, u poetskoj aksiologiji ulazak u nešto
neuporedivo, neuporedivo vrednije: univerzalizaciju da je Niko u stvari Neko, a
Ništa Nešto! To Nada pokušava da kaže i u pesmi „ Sveća“, a i mnogim drugim
pesmama ( Sred zgarišta“, „Ugar“, gde „
iskra iz mastila bije“ i kad ta žiška svetlosti umione u mraku „ništa moje
nije“ i dr. Poslednji ciklus je, takođe,
simboličnog naslova : on je to Mi ni u čemu, Nigde, Nikada, Bez imena,Porekla,
nažalost - i nade! Kao i Kafkin Jozef
K. koji , privođen Kamenolomu i
gubilištu, „kao“ da vidi neku k u ć
u i čoveka na prozoru i to u najdaljoj
daljini privida, i naša pesnikinja rezignirano kaže:
Kao da sam nakon veka lutanja
Sebi se nenadno vratila ( Pesma „
Putnik“)
Ali gde? Snovi su kao „ miris ciganske čerge“ od Njega ( Bože, ko li je
taj Nadin ON ? Bog ili -nije valjda – On kao on?) je ona ipak „mrvicu“ dalje i
to – posle prolaska kroz pakao i duše i tela! To je, zaista, putovanje po Hadu
– kroz sve krugove iskušavanja, do Konačnog! A onda, naravno, „provali“ i
presni život Nadin kad ona „ispija čemer“; želi čak „fatamorganu“ sa „ svim
nedoumicama“, „prigovorima“, „ ljubomornim scenama“, „ besparicom.... Ali,
dobar pesnik i kad zapeva ovako „ profano“, ipak ume da se trgne i uspne se do
visine istinske poezije:
Sutra ću da obučem
Haljinu mrtve žene
Svoju jedinu svečanu haljinicu ( Pesma „ Fatamorgana“)
Sumorna je vizija tobožnjeg „ novog života“ ( Pesma „ Novi život“):
Kamen na kamen
I šaku zemlje...
Tu ispred praga
Meru da mi ne uzmete
Iznova
Da se rodim
Kamena misao, a poruka, kao i uvek- jasno- nevesela! Baš kao i ljudski
život u kojem je sreća samo privid i spoljni lik prolaznosti... Čovek je, u
stvari- ima prava kao i uvek ova pesnikinja- „ Gladnik na putu / ka sebi“ (
Pesma „ Gladnik“). Čak su i senke „žedne“, a „ privid se trebi/ od privida“ (
Pesma „Lov“). Izležu li to zaista
pesnici opako „ zmijsko jaje“? Izležu,
jakako! Ali, te zmije u stvari njih obvijaju , prete im, „ slepim pogledom
ljube“, „ plode se“ u njihovoj tugi – čak i „ na osunčanoj strani“ ( Pesma
„Zmijsko jaje“). Tu su i rojevi tih
strašnih stršljenova – od njihovih žaoka pesnikinja „ snopi“ svoju pesmu
dok na „ oronulom pragu kleči“ ( Pesma „ Med stršljenima). Ostaje ona – a i svi
mi, u stvari – „ na vučjem saborištu“ na kraju te Siranove „ balade“ mežu
huljama! Želi Nada i Njemu, i Sebi, i Nama, da se „ dobru nadamo“, makar na
korak, s kamena na kamen, pao i na – trn! Ipak, eto da i ona bude kafkijanski „
optimista“, završava poruka da nas „ na vučijem saboraštu“ sve nas
„... uvek neko
Željno čeka“ ( Pesma „ Vučje saborište)
Boluje Nada boli „ da je nema“,
„traži svrhu postojanja/ od staništa do staništa“ ( Z a v r š na –
podvlačimo- pesma „ B e z staništa!),
pošto je, kao po Kalvariji, sa svojim krstom na leđima, pretraživala „ senke
reči u mrklini“ i to sve „ na putu / ka ognjištu“, i mada tamo čeka „ okov
praga“... Svejedno: to je ipak nada! Kakva-takva, potrebna Čoveku...
Poezija ove i z v a n r e d n
e pesnikinje, zaista sa imenom i
značenjem u savremenosti srpskog pojanja u teškim i mutnim vremenima, podseća (
u slobodnoj figuralnoj transkripciji...) na zatvoren, uobručen lanac iskovan na
verigama adske vatre čovekovog postojanja i opstajanja. Poezija, kako bi Njegoš
rekao, „ nasijana misaonim semenom“, trpka, izvračana i ukleta, kletva i
molitva, vapaj i trpka tek nada... Ništa, osim malog trunja, suvišno, s ritmom
koji deluje kao bajalica ali i kletva, gotovo misno , kultno, ali i okultno, „
sušena“ na promaji izbi i razvalina bivših kuća, zagonetana ne radi zagonetanja
nego da se smrt i besamisao pometu, da se čini odagnaju ugljevljem koje će,
jedvačujno, zacvileti u ledenoj vodi ljudskog razuma. Pesnikinja koja je
udružila predačko predanje jezika, kudelju staramajke sa vezom ustrašene
neveste, koja je zavetnim rečima želela – a i uspela- da čoveka očoveči
iznutra, da mu, istovremeno, bude i staramajka, ali i ljubavnica koja čeka
nekog srbijanskog Godoa, Merso koji priznaje da je kriv zbog svetogrđa, ali
veruje u ikone kojima čak i Ad ( Had) posvećije – sve je to u „ raboš“ srpskog
jezika upisala škrtom šarom oba Šumadinka iz čijeg pojanja, kao u malo kom,
odjekuje i kukuvija ali i gnezdi se lastavica posle hrabrog leta od Nemila i
Nedraga ka ... Zaista, ka čemu? Vredna, zavetna
knjiga !
Beograd
Aranđelovdan 2007. Dr Miodrag
D. IGNJATOVIĆ
Нема коментара:
Постави коментар